Jedna od glavnih pretpostavki u međusobnom sporazumijevanju ljudi je dobra jezična komunikacija. Tako su nastale različite riječi – skup glasova koji daju značenje nekome objektu pažnje. Ponekad je međutim potrebna poprilična doza koncentracije da bi se uočile fine pojmovne razlike u nečemu što gotovo sliči jedno na drugo, pa kažemo da je razlika u nijansi. Tek kada shvatimo tu suptilnu različitost u stanju smo nepogrešivo razumjeti o čemu se zapravo radi i na temelju toga donositi ispravne zaključke i razumne odluke. U suprotnom, brkajući pojmove, možemo pobrkati lončiće – odnosno jedno zamijeniti za drugo.
Tako na primjer u hrvatskom općenarodnom jeziku i društvenoekonomskoj samozaštiti ne postoji suštinsko povezivanje sličnosti nekih bitnih ekonomskih pojmova, pa zato ne čudi da nam je domaće gospodarstvo u dubokoj recesiji – a cijelo društvo u poslovno psihološkoj depresiji.
Život je lijep. Ali brojke su neumoljive. Prema nekim statističkim procjenama svakoga sata po jedan obrtnik u RH stavlja ključ u bravu i odlazi na burzu rada.
Kada bi netko odgovoran u državnoj vlasti razumio ekonomsku distinkciju između poreza i reketa (odnosno oporezivanja i reketarenja) možda bi uspjeli smanjiti broj nezaposlenih. Razlika je naravno u nijansama, koje ćemo objasniti laički, ali sa dubokim razumijevanjem dvije osnovne računske operacije – zbrajanja i oduzimanja.
A sve polazi od nule. Nula je nula. Matematičku misteriju ove brojke, od koje se prema financijskoj računici ne može oduzeti apsolutno ništa, poznaje i najnepismeniji kriminalac u državi koji se bavi reketarenjem – za razliku od najškolovanijih poreznika kojima to nikako ne ide u glavu.
Gledano aritmetički i geometrijski izgleda nevjerojatno, zato je računsku analizu navedenih pojmova nužno sagledati definicijski:
- Porez je svaki oblik prisilnog davanja koji nameće država.
- Reket (u smislu reketarenja) je svaki oblik prisilnog davanja koji nameće neki samostalni kriminalac ili neka kriminalna organizacija.
Razumijevajući, dakle, brojčanu zakonitost nule (kao realistične knjigovodstvene stvarnosti) reketari znaju ocijeniti kada treba stati, ostaviti klijenta da ponovo uhvati zraka i malo se oporavi. Poreznici međutim nemaju taj osjećaj. U stanju su stezati i gušiti Homo-poduzetnika dok ovaj ekonomski potpuno ne izdahne.
Iz ovoga činjeničnog stanja proizlazi nedvojben zaključak da je reketarenje humanija ekonomska djelatnost nego oporezivanje.
U kriminalu nema milosti, a u poreznom sustavu ni milosti ni žalosti. Čak se i sahrana obrta/firme debelo naplaćuje. Jer, propisi su propisi.
Kada bi netko uspio konačno razlučiti ove suptilne nijanse, ekonomska psihologija modernog hrvatskog društva dobila bi novi teorijski okvir iz kojeg bi se mogla crpiti praktična rješenja za liječenje straha od poštenog rada.
A do tada moramo se pomiriti sa činjenicom da nam domaći poduzetnici bježe u bijeli svijet ili sivu ekonomiju – tamo gdje se, manje-više, osjećaju sigurno. Izvan dohvata hrvatske porezne birokracije, svakako.
Kolumna Priroda društva, Davora Suhana, na portalu Moja Rijeka
