Potkraj prošlog tjedna, općinsko državno odvjetništvo u Virovitici podnijelo je optužnicu protiv Ivana Đakića, sina saborskog zastupnika i predsjednika Hvidre Josipa Đakića, jer je prijetio smrću novinaru Ivanu Žadi. Riječ je, dakako, o očekivanoj i zakonom propisanoj reakciji države na nedopustiv pokušaj „neodgovornog pojedinca“- nazovimo ga tako – da prijetnjom zaustavi novinara u obavljanju njegova posla koji, sviđalo se to kome ili ne, radi u interesu javnosti – ako uistinu želimo živjeti u demokraciji.
Što, međutim, reći na pravno neusporediv, ali motivom vjerojatno srodan pokušaj sprečavanja novinara da govore o stvarima od javnog interesa: na odštetne zahtjeve kojima Hrvatska radiotelevizija (HRT) pokušava financijski ugroziti rad Hrvatskoga novinarskog društva, u nekim slučajevima i samu egzistenciju vlastitih novinara i članova HND-a, i time svima njima, recimo otvoreno, „začepiti gubice“?
Ako potencijalnog nasilnika država, nadajmo se, i može obuzdati, rabeći rutinske mehanizme zakonskog kažnjavanja za prijetnju, kako i tko može nadležnima na javnoj televiziji objasniti da bi njihov posao trebao biti izravno suprotan onome čime se upravo bave: umjesto da po sudovima tužakaju vlastite novinare i strukovnu udrugu jer javno spominju dvojbene rabote na HRT-u, javna bi televizija morala prednjačiti u poticanju vlastitih novinara da takve rabote svugdje razotkrivaju, dok bi za nju samu, već i najmanja javno izrečena sumnja – a kamoli, primjerice, izvještaj Nadzornoga odbora, kao što se HRT-u dogodilo– morala značiti alarm za unutarnju kontrolu i čišćenje svega što bi moralo biti očišćeno.
Ali ne: sadašnja uprava HRT-a upravo uvodi običaj da tužbama i odštetnim zahtjevima zaustavi javno propitivanje vlastitoga rada, čime izvrgava ruglu sam smisao postojanja novinarske profesije koja, u krajnjem slučaju, i postoji samo zbog toga – nikakva sila neće to promijeniti – da raskrinkava one koji bi prijetnjama i novčanim uništavanjem zaustavili javni govor o onome o čemu javnost treba biti obaviještena.
O prijetnjama sina saborskog zastupnika Đakića novinaru Ivanu Žadi već smo pisali na ovome mjestu. Taj 22-godišnji mladić 10. je listopada u kafiću, pred svjedocima, rekao da će „pretući Žadu čim ga vidi, vući ga za kosu ili platiti petsto eura nekome u Zagrebu da mu polomi kosti“. Deset dana kasnije, na svom facebook profilu Đakić je nekoliko rečenica opet posvetio virovitičkome novinaru koji je kritički propitivao javno djelovanje njegova oca. Jedna od rečenica iz tog Đakićeva posta doslovno glasi ovako: „Ja sam za svoga oca spreman i u zatvoru završiti DOŽIVOTNO ako treba, a ti si dobro razmisli!“
Dva mjeseca kasnije, Općinsko državno odvjetništvo u Virovitici podnijelo je protiv Ivana Đakića optužnicu zbog prijetnje, a portal Virovitica.net, u vijesti o tom potezu tužiteljstva, podsjetio je da Kazneni zakon za prijetnju novinaru propisuje zatvor od šest mjeseci do pet godina. Pravosudni proces slijedi.
Tužbe HRT-a protiv njegovih novinara i HND-a sa svim tim, dakako, nemaju nikakve veze. Postoje, međutim, dvije koincidencije: vremenska podudarnost i pitanje o motivu. Čelništvo HND-a, naime, na jučerašnjoj je konferenciji za novinare s opravdanom konsternacijom izvijestilo o tužbama kojima HRT od te udruge i nekoliko njezinih članova – inače i novinara HRT-a – traži novčanu odštetu od ukupno čak pola milijuna kuna: od HND-a HRT traži dvjesto tisuća kuna, od svoje novinarke i predsjednice ogranka HND-a na HRT-u Sanje Mikleušević Pavić pedeset, a od predsjednika HND-a Hrvoja Zovka, koji je nedavno nakon otkaza s HRT-a primljen natrag na posao pa odmah suspendiran, najmanje 250 tisuća kuna.
I sve to zato što su javno govorili o djelatnosti HRT-a - činili, dakle, ono zbog čega HRT i postoji: da javno govori o društveno relevantnim pitanjima. A ako poslovanje i djelovanje HRT-a, koji građani plaćaju iz vlastitog džepa, nije društveno relevantno pitanje, onda ne znamo što jest.
I u tom je koincidencija – slučajna, ali zanimljiva. Zašto je sin saborskog zastupnika prijetio novinaru? Da novinar prestane javno govoriti o njegovu ocu. Zašto je HRT, otprilike u isto vrijeme, tužio sudu HND i njegove članove, novinare HRT-a? Da prestanu javno govoriti o HRT-u. E pa, ako je slučaj Ivana Đakića tek još jedan u nizu - u ovome društvu nažalost nipošto rijetkih – prijetećih ispada nasilnika koji misle da se ugled brani prijetnjama, a ne argumentima, kako nazvati to - dosad - čudo neviđeno: da javni radiotelevizijski servis na sudu traži novčanu odštetu od vlastitoga strukovnog udruženja i svojih novinara, njegovih članova, profesionalaca, jer su se drznuli kritički upozoriti na postupke na HRT-u koje smatraju neopravdanima?
Kako nazvati taj apsurd? Kritičkim izrazima koje su na konferenciji za novinare upotrijebili čelnici HND-a? Svakako. Ali ne samo njima. Sama mogućnost, naime, da medijskoj kući – štoviše, javnome servisu, koji plaćaju svi građani - može pasti na pamet od vlastitoga novinara, i od nacionalne strukovne udruge, sudski tražiti novčanu odštetu zato što su javno govorili, svjedoči o dubokome, tektonskom poremećaju razumijevanja uloge i položaja novinarstva i javne riječi u demokratskom društvu, kao i o naznakama raspada njihove zaštite i samozaštite. A kad takvi poremećaju uzmu maha, kao što se očito događa, možete biti sigurni da je sloboda ugrožena.
Kolumna Pronađena zemlja Borisa Pavelića, Novi list
