Otkud očaranost riječima pape Franje u Sarajevu? Pa bila su to, manje-više, opća mjesta. Otkud udivljenost skromnim i netipičnim ponašanjem sadašnjega katoličkog poglavara? Otud što je neočekivano, drukčije od dosadašnjeg. Znači li to da se Papa ponaša – nekatolički? Ili je nekatoličko ono na što je svijet svikao?U Sarajevu se Papa zauzeo za mir, dijalog i strpljivost – ono, dakle, što svak dobronamjeran zagovara. Izgovorio je mnogo običnih rečenica: »Prijeko je potreban strpljivi dijalog«.
»Došao sam kao hodočasnik mira i dijaloga«. »Molimo Gospodina da stvaramo mir, a ne rat i sukobe. Jedino je to put koji nas čini sretnima, koji nas čini blaženima«. Svaku od tih rečenica ponavljaju već godinama stotine tisuća ljudi na Balkanu; čini to svatko kome je do mirnoga i dobrosusjedskog života. A opet, mediji te riječi predstavljaju kao svježe i iscjeljujuće. Zašto? Zato što ih ne izgovaraju političari. I, naročito, zato što oni koji bi ih uvijek morali izgovarati – svećenici – čine to rijetko, ako ikada. Štoviše, mnogi čine suprotno. Dio biskupa u Hrvatskoj djeluje izravno suprotno Papinim porukama. Biskup Vlado Košić veliča ratnog zločinca Darija Kordića, čovjeka koji, i neovisno o haškoj presudi, simbolizira netrpeljivost prema komšijama. Kako se takvo ponašanje Vlade Košića, inače predsjednika Vijeća za ekumenizam i dijalog Hrvatske biskupske konferencije, može uskladiti s »pontifikatom komšiluka«, kako opisuju djelovanje sadašnjega Pape? Nadbiskup zagrebački Josip Bozanić onomad je propovijedao da se »demonov zadah širi različitim strukturama, vidljivima, i onima oku skrivenima, i ne dopušta ozdravljenje hrvatskoga bića«.
Kakve veze imaju ti »demoni« s dijalogom koji zagovara Franjo, kakve oni veze imaju sa »stvaranjem mira, a ne rata i sukoba«? Nisu to vjerska pitanja, itekako su važna i za one izvan crkve.U tome je dakle tajna oduševljenja Jorgeom Mariom Bergogliom – on djeluje suprotno onome u nas uobičajenom. Religije na Balkanu i prečesto su (bile) tvornice mržnje, a da bismo Franjine poruke prihvaćali kao samorazumljive. Dio Katoličke crkve u Hrvatskoj i Hercegovini negacija je »pontifikata komšiluka«. Nije to tajna – ali istinu treba jasno i izreći.Postoji, naravno, i ona druga Katolička crkva, naročito u bosanskih franjevaca. No ona je na rubu očaja. Papa »dolazi u državu etničkih i religijskih razlika, čiji narodi, upravljani svojim slijepim i sebičnim vođama, prihvaćaju anticivilizacijski i antivjernički model dominacije jednih nad drugima«, napisao je uoči posjeta dobri sarajevski franjevac Ivan Šarčević. Ali tko sluša tu drugu crkvu? Nju, koja svakog dana živi Franjinu sarajevsku opomenu, da stvaranje mira »zahtijeva strast, strpljivost, iskustvo, postojanost«?
Tko sluša nju, koja – nasuprot etniciziranoj crkvi u Hrvatskoj – i bez pape zna da »osoba, narod koji sam doživljavao kao neprijatelja, ima isto lice kao ja, moje srce, moju dušu«, i da bi »istinska pravednost bila činiti toj osobi i narodu sve što bih volio da bude učinjeno meni i mome narodu«? Mudro zbori Franjo. Problem je u tome što zvuči kao da nije iz ovdašnje crkve.
