„Ako govorim o sebi kao rukovoditelju, onda smatram da ulažem mnogo veće napore na području stručnih poslova, pa čak i fizičke napore, nego obično, da bih stala rame uz rame ostalim rukovoditeljima – muškarcima."
Riječi su to iz intervjua u lokalnom Virovitičkom listu davne 1971. godine jedne od najpoznatijih Virovitičanki Đurđice Seits.
Institucija za sebe
Njeno svjedočanstvo i danas je tiha svakodnevnica tisuća žena koje su, unatoč znanju, stupnju obrazovanja i dokazanoj radnoj sposobnosti, još uvijek manjina u odnosu na kolege na rukovodećim položajima.
Institucija za sebe, kako ovu humanitarku i prvu magistru ekonomskih znanosti u Virovitici opisuju prijatelji i poznanici, Đurđica je svoj život posvetila dvojakoj borbi. Prva je za jednakost žena i muškaraca; ne
samo za jednake uvjete na radnom mjestu nego i za jednakost u pravu na hobije, prijatelje, slobodno vrijeme i vlastite interese, a druga je borba za one koji se ne mogu boriti sami – siromašne, bolesne i stare, djecu i mladež.
– Ljudi su dio mene, utkali su svoje živote u moj i ja ne znam drugačije nego uzvratiti na isti način, moj je imperativ pomoći – odgovara Đurđica na upit o svojoj humanitarnoj djelatnosti. Osamdeset joj je godina, no vitalna umirovljenica i članica brojnih udruga i društava ne miruje. Ako nije na predstavljanju knjige u Gradskoj knjižnici i čitaonici, onda je na sastanku Društva naša djeca. Ako ne sudjeluje u dogovoru nove izložbe Likovnog kluba Nikole Tricka, onda je u Lions klubu Vereucha. Ili u Kazalištu Virovitica, gdje već pola stoljeća na počasnom mjestu, osmo sjedalo, sedmi red, prati sve predstave.
Posjetili smo je u njenoj kući, njenu domu koji je ostavila Zakladi grada Virovitice, za pomoć malodobnim majkama i žrtvama nasilja, za humanitarne i socijalne aktivnosti.
– Moj suprug Vuko i ja proveli smo u njoj trideset godina zajedničkog života, a ja sama već brojim devetnaestu, kao udovica. Među ovim zidovima nikada se nije čuo plač ili smijeh beba. Troje naše djece izgubila sam "za radnim stolom", na poslu, moje tijelo jednostavno nije izdržalo nijednu trudnoću do kraja – glasom prepunih emocija priča Đurđica te dodaje:
– Srce mi raduje spoznaja da će ove sobe poslužiti djeci i majkama kojima je posebno teško.
Đurđica je imala samo 17 godina kada se iz Rijeke u Viroviticu vratila sama, bez obitelji, da bi završila gimnaziju. Obitelj se morala preseliti kada je njen otac Antun, radnik u pilani Drach, dobio premještaj u Sušak, u pilanu Pavlović.
– Gimnazija je u Sušaku imala tempo koji nisam mogla slijediti. Morala sam kao odlikašica završiti gimnaziju i upisati Ekonomski fakultet. Jedini je način bilo vratiti se doma, u Viroviticu. Mojima je to bio najprije šok, no ja sam bila uporna i nisu me omeli ni samoća ni podstanarstvo – kaže Đurđica.
Nakon završene gimnazije, sa 19 godina zaposlila se u tadašnjem DOZ-u, današnjoj Croatia osiguranju, da pomogne obitelji. Voćin i okolica, neimaština, svaka bora na licu starijih koje je obilazila nudeći osiguranje života i osiguranje od nezgode u njoj su gradili odluku da kroz zanimanje pomaže ljudima.
Godinama je Đurđica radila i izvanredno studirala na Ekonomskom fakultetu, koji je završila 1963. godine. Tijekom studiranja upoznala je svog budućeg supruga Vuku, poznatog virovitičkog glumca i umjetnika, sina akademskog slikara Johanna Seitsa. Tada su se u njenu životu otvorila i vrata prema umjetnosti kroz koje je odvažno zakoračila.
