Svjetski frizeri

Neću politiku u moju butigu – svi znamo da je Meštar u «Velom mistu» tako komentirao političke razgovore svojih mušterija. Htjeli–ne htjeli, politika uvijek dođe po svoje – poučio nas je autor serije Miljenko Smoje, novinar i scenarist kojeg su nadživjeli njegovi likovi Dotura Luigija i Bepine iz «Malog mista», pa tako i Meštar iz «Velog mista».
Obje su serije višekratno reprizirane i osvajale su generacije poslije nas koji smo ih gledali tada kad su snimljene – «Malo misto» krajem šezdesetih, a «Velo misto» u prvoj polovici osamdesetih. U ovo vrijeme sapunica i tv-hiperprodukcije dobro je povremeno se prisjetiti Smojinih serija kao standarda koji je nekada vrijedio. Bile su zabavne, ali nismo smatrali da su nešto posebno. Dok se nije ispostavilo da se mogu snimiti i moraju gledati puuuno gore serije, a nije baš lako napraviti neke bolje. Osim Dudeka, Regice i njihovih Gruntovčana, nije poslije bilo mnogo životnijih i uvjerljivijih likova koje bismo poslije desetljećima citirali.
No, kako sam se odjednom sjetila Meštra i te antologijske rečenice kojom je dočekivao i ispraćao političke sustave koji su se izmjenjivali na trgu ispred njegove brijačnice? Jedan je razlog što pretpostavljam da se ovih dana - dok se posvuda bruji o opasnim virovitičkim stepenicama - te podštapalice prisjećaju mnogi u našem malom gradu, a drugi što sam baš ovih dana - bila na šišanju! Ni ja, dakle, neću politiku u svoju butigu - nego ću o šišanju! Onom običnom, frizerskom šišanju, a ne nekakvom nedajbože političkom šišanju ovaca ili promotivnom besplatnom šišanju što su ga organizirale neke stranke (mislila sam da je vic, a oni su stvarno besplatno šišali!).
Šišanje je jedna od onih malih stvari koje čine život, bez obzira s koje strane pušu politički vjetrovi. I baš zbog toga što su zaduženi za ono što nosimo na glavi, frizeri nam primjerom pokazuju koliko je važno gledati svoja posla i usavršavati svoj zanat, a ne pustiti «politiku u svoju butigu». Inače samozatajni i uslužni, podsjete nas koliko doista vrijede tek kad s nekog natjecanja u frizerskim disciplinama donesu priznanja i uokvire ih za na zid lokala. Pa ni virovitički ne zaostaju – Net izvještava da Mladen Vešligaj i Krešo Volenik,dva muška frizera iz Virovitičko-podravske županije, putuju na svjetsko prvenstvo frizera u Moskvu, koje će se održati početkom ljeta.
Sve političke ovisnike molim da ovdje prestanu čitati, kako mi opet ne bi na forumu poručivali da su razočarani mojim ovotjednim performanceom. Dobrodošli su pak oni kojima treba savjet u potrazi za dobrim frizerom. Da sam ga ja na vrijeme dobila, ne bih toliko lutala tražeći frizera svog života.

Kaže Ivan Kušan u «Prerušenom prosjaku» da je Pariz postao njegov grad kad je našao svog pariškog brijača i svog pariškog mesara. Ako ćemo po tome, moglo bi se reći da je Zagreb, evo nakon više od 20 godina zagrebovanja, napokon postao «moj» grad. Kod «svog» zagrebačkog frizera šišam se već dvije godine. Nije mi ga bilo lako naći i tim ga više znam cijeniti, a lokal mu je u susjednoj zgradi – idealno! Imam i svog mesara – sretnim stjecajem okolnosti dovoljno je blizu, ima velik promet tako da je kod njega meso uvijek svježe, a dečki su mu takvi majstori da odoka odmjere traženu težinu plus-minus deset deka, ali nikada ni manje ni više od toga.
Kako često prolazim pored njegovog frizeraja, moj mi frizer uvijek kaže «super mi izgledate» ma kako izgledala, kad mu ulazim u lokal veli «izvolite, generacijo» jer smo isto godište, a kad mu ošišana izlazim iz lokala tumači mi da «uvijek trebam biti zrihtana”. Znam da me time želi namamiti da mu dolazim češće nego samo jednom u tri mjeseca, ali meni najbolje odgovara ritam godišnjih doba. Svaki put kad me vidi ošišanu, moj štedljivi Dalmatinac zdvaja kako me je - pogotovo ovako nezaposlenu - mašinicom mogao obraditi i njegov brico za 30 kuna, (može i na karticu, a svako je peto šišanje besplatno! – op. Dalmatinca). Ali ja ne dam svog pažljivog frizera! Čak mi se sviđa kako se nosi – uvijek je u širokim trapkama i velikim flanelskim majicama poput trenirke. Komotan, jer u lokal silazi iz stana na istom ulazu. Taj je lokal prije njega držala njegova gospođa mama, koja sad farba svoje stare mušterije i zapisuje narudžbe za sina. “Ne smijemo dopustiti da nas vijeme pregazi”, rekao mi je jednom povjerljivo, “pogledajte mene!” –zavrnuo je rukav, a na mišici mu tetoviran zmaj!
Nakon ovog nedavnog šišanja, moj mi je frizer na odlasku, u znak pažnje, dao kutijicu gela za kovrčavu kosu. E, da je barem tako nešto postojalo onih dana kad sam se šišala u Virovitici! Nosila bih plast kovrča kao Monika Kravić, a ne bih se šišala na prst dužine. No, sad je gotovo, sijede su tu. Ali s njima je, srećom, došlo i nekakvo iskustvo. Baš je zato ovdje toliko nostalgije koja, kažu, neke iritira. Ali meni se čini da je od nje mnogo više koristi nego štete. Jer nije nostalgija zbog nostalgije, nego zbog prisjećanja. Da bismo mogli vrednovati ono što nam se događa, potrebno nam je sjećanje na ono što smo proživjeli i vidjeli. Bez toga, prisiljeni smo provjeravati, vrednovati, uvijek na temelju onoga što nas tek čeka. A to je skupo i glupo. No, sjećanje i pamćenje kod nas nije baš na cijeni. Kao da je veća prednost biti tabula rasa, naivan i podatan. (Za šišanje?) U našim se medijima, primjerice, sjećanje i pamćenje cijeni samo u kvizovima – jedno vrijeme (brrr!) nije bilo čak ni kvizova - gdje se s godinama stečena znanja nagrađuju, ako ne više, a ono barem podjednako kao i sreća.
Nešto sam, dakle, za svih tih godina i naučila, pa zahvaljujući tom teško stečenom iskustvu napokon našla i “svog” frizera. A počela sam za njim tragati, dakako, još u Virovitici, gdje me je mama vodila kod Vintera, u lokal preko puta kuće moga otate Nikole. Vinter je bio frizer i brijač baš nekako u isto ono vrijeme kao i Meštar u seriji “Velo misto” - početkom sedamdesetih bio je pred mirovinom. Čim bi me posjeo na stolicu, pitao je – “Bubikopf?” Moja mama bi potvrdila i prešla u drugi dio lokala u kojoj je gospođa Vinter pravila ženske frizure. A gospodin Vinter bi mi naprskao kosu kolonjskom i ošišao me na bubikopf te prstima utisnuo velne, onako kao što se nosilo prije onog rata.

Frizura je nekada bila najočitiji znak sazrijevanja i oblikovanja identiteta. Danas i desetogodišnjaci gelom zalizuju čuperke, ali nekad smo se mirili s frizurama koje su nam odredili roditelji, sve dok nas ne bi počeo tresti pubertet. A onda bismo počeli eksperimenti! Najvažniji eksperiment za nas šišane bio je, dakako, pustiti kosu. Što je to značilo, već smo se ranije prisjetili – u osnovnoj školi bilo je nepisano pravilo da dečkima kosa pored uha ne smije biti tolika da se može uhvatiti prstima. Inače bi to neki nastavnik napravio, kako bi podsjetio da je vrijeme za šišanje, što je bilo dosta bolno. Djevojčice su također trebale imati urednu kosu, a osobito na tjelesnom. Ali zato bismo si u srednjoj školi dali na volju!
I kad smo napokon mogli slobodno pokazati koliku raskoš možemo uzgojiti na glavi, gotovo sam sa zavišću primijetila da mi u kovrčavosti, osim djevojaka, konkuriraju i dečki! Bile su najmanje dvije muške čupe u Virovitici za stat pa gledat – spiralno uvijene prirodne kovrče, kakvima se divi svaka frizerka, do ramena ili preko, ravno ošišane, tako da padaju niz leđa. Takve kovrče nije bilo lako održavati bez današnjih gelova i regeneratora! Meni se najboljim pokazao najjednostavniji recept – oprati bez regeneratora i osušiti bez fena. Ali sutradan ujutro za školu opet gumica i rep. Mamine frizerke oduševljavale su se mojom kosom, ali sve što bi napravile previše je sličilo maminim frizurama, pa sam pustila da me ošišaju kako žele, a zatim čekala da sve izraste u plast. Kad bi mi dosadilo – sve ispočetka. Ne znam zašto, nikad nisam imala petlje razočarati ih i reći da nisam zadovoljna frizurom. Činilo mi se to nepristojnim nakon što su se toliko trudile oko mene. Zato bih otrpjela i čekala da napokon izađem ispod haube.
I onda – Zagreb. Bezbroj frizerki i frizera! Nije prednost nego nedostatak - jer prvih godina ionako ne znaš u koji lokal ući. Opet me je spasila moja sestrična Višnja, koja mi je preporučila ugledan lokal u centru. Bio je moderno uređen, u su se gospođe ondulirale, a šefica znala svoj posao. I bila sam zadovoljna sve dok me nakon šišanja nije prepustila jednoj od svojih pomoćnica, koja mi je okruglom četkom izvukla kosu i napravila - kokoticu. Jedva sam čekala da stignem kući pod tuš, ali kako to obično biva u životu, na tramvajskoj stanici sretnem Sanju Bačar, kolegicu iz razreda. Kad sam napokon stigla kući, uzela sam škare i u afektu ošišala kokoticu do glave. Te subote na Borcu, tada diskaču, Miran Žunić rekao mi je da imam glavu baš kao stari Pocrnić. Da se nisam ošišala, ne bih to ni znala!
Eto, sad nek mi netko kaže da iskustvo nije dragocjeno! Zar to zaboraviti?! Pa opet negdje doći u ruke nekoj takvoj? Ni za živu glavu!

Sljedeći je bio Vladimir u Radićevoj. Također po Višnjinoj preporuci. Ugledan, iskusan frizer, koji je čak imao osobno iskustvo s kovrčavom kosom. Napokon netko tko me razumije! Ponudio je rješenje koje je primijenio na sebi – radikalno kratko. Ok – barem je znao šišati. Ošišao bi me, pa me ne bi vidio dvije godine, dok se opet ne bih zaželjela kratke kose. Sad je u mirovini, a njegova kći nema osobno iskustvo s kovrčavom kosom.
I, konačno, moj frizer u susjedstvu. Preporučila mi ga je kolegica s posla koja je nekada stanovala u ovom kvartu, na Srednjacima. Zbog njegovih pramenova nastavila je dolaziti k njemu i kad je odselila na drugi kraj grada. Osvojio me je pri prvom posjetu, kad me je «na suho» posjeo ispred zrcala i prstima opipao kosu. Ionako mi nikad nisu bile jasne frizerke koje bi mi prvo smočile kosu, pa onakvu ovješenih pramenova pitale kakvu frizuru želim. Ovaj je odmah pokazao da je drukčiji. Opipao je prstima kvalitetu kose, pogledao kakvu frizuru nosim, pitao što želim i razmislio o mom prijedlogu, pa sugerirao svoj. I on bi me odmah na kratko. Jedno sam se vrijeme opirala i tražila poludugo, više da vidim može li on to izvesti nego iz stvarne želje. I kako sam rijetko dolazila, prošla je cijela prva godina dok nisam doznala da je demonstrator na seminarima za frizere i zastupnik poznatog proizvođača kozmetike za kosu. Obišao je svijet, pozivaju ga na demonstracije, na fotkama se vidi kako šiša s mikrofonom oko glave da bi mogao kolegama objašnjavati što radi.
Hoćete li se zbog svega toga preseliti u centar – pitala sam ga jednom, pribojavajući se odgovora. Šteta bi bilo da ode i ostavi nas, a opet znamo da mi u kvartu ne zaslužujemo takvog frizera, jer bi u gradu sigurno bolje zarađivao i imao ugledniju klijentelu.
Ne, odgovorio je mirno moj meštar. Tu je u svom lokalu, a tamo u centru morao bi plaćati skupi najam. A osamdeset posto njegovih mušterija ionako je iz grada, kaže i dodaje samouvjereno: «Ne, kaj ću u gradu!? Ja sam selski frizer!»

Da, da, napokon i selski frizer može biti svjetski! Odmah sam se sjetila naših, virovitičkih frizera koji se spremaju na svjetsko natjecanje i odlučila im ovo ispričati!