Sviraj to ponovno, Sam, kritika Davora Špišića u Telegramu: Urnebesnoj farsičnosti i autoironiji Allenovih likova predajete se bez zadrške

ILSA: Play it once, Sam. For old times’ sake.
SAM: I don’t know what you mean, Miss Ilsa.
ILSA: Play it, Sam. Play „As Time Goes By.“

Jedan je to od totemskih filmskih dijaloga iz filma „Casablanca“ Michaela Curtiza. Lajna koju izgovara ikona Ingrid Bergman parafrazirana je u naslovu komada „Sviraj to ponovno, Sam“ (Play It Again, Sam) Woodyja Allena.

Prije nego što je zabrijao kao filmski redatelj, Allen je svoj autentični introvertni cinizam kalio u stand-up tekstovima i prvim komedijskim konstrukcijama na pozornici. Nakon farsičnog prvijenca „Don’t Drink the Water“ (o krizi u američkoj ambasadi u neimenovanoj europskoj zemlji iza željezne zavjese), praizvedenog 1966. u Morosco Theatre na Broadwayu, Allen piše „Play It Again, Sam“, rodivši svog amblematskog neurotičnog antijunaka, i ostvaruje hitoidan uspjeh - piše Davor Špišić na portalu Telegram.

Komad je praizveden u veljači 1969., na sceni brodvejskog Broadhurst Theatrea, u režiji Josepha Hardyja. Allen glavom je igrao Allana Felixa, a još anonimna Diane Keaton došla je na casting za Lindu Christie, prvi put su se tada sreli njih dvoje, i skoro je izgubila ulogu radi svoje visine, pet centimetara iznad Woodyja. Nakon što je srećom prošla, planule su prve iskre njihove složene i plodne ljubavno-umjetničke veze. Keaton je osvojila i nominaciju za nagradu Tony, a “Sam” je u godinu dana, prije skidanja s repertoara, odsviran 453 puta!

Predaja bez zadrške

Nevjerojatno je da ova Allenova sočna preambula za kasniju raskošnu laboratoriju ljudskih neuroza i ranjivosti nije u Hrvatskoj nikad postavljana. Prvo uprizorenje na hrvatskom jeziku komad je imao 2018. u HNK Mostar, u režiji Marija Kovača. Zato je koprodukcija Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku i Kazališta Virovitica dobrodošao repertoarni potez.

O glumačkom ansamblu

Matija Kačan u Allanu Felixu pronašao je kod raspadajuće oblomovštine. Usamljenik i pozer, zabarikadiran u snovima avantura, vječno u kućnom frotir ogrtaču džepova punih Normabela, histeričan u maskiranju ranjivosti. Armin Ćatić dosljedno odolijeva bilo kakvoj citatnosti Humphreya Bogarta, nego ikonički predložak koristi za persiflažu mačističkog arhetipa, šaljući i važne poruke o bijedi mizoginije i nasilja.

Više od pola stoljeća je prošlo od nastanka meloburleske o filmskom kritičaru Allanu Felixu, kvaziboemski lagodnom stanovniku Manhattana, svježe razvedenom luzeru koji traži utočište u fikciji – ponajviše u tvrdokuhanom noir junaku Ricku Blaineu iz “Casablance”. U međuvremenu se kontekst drastično promijenio. Filmski heroji ne žive ni jedan dan, identifikacija traje koliko i nestrpljivo skrolanje filma na mobitelu. Histerija privremenosti mrvi sve pred sobom, od emocija do gole egzistencije, i pretvara u anksioznost potrošnosti.

Redateljica Tamara Damjanović izvrsno je osjetila taj bjesomučni takt histerije koji se danas razliježe iz ovog pulp fictiona. Nemilosrdno ložeći komičan potencijal i turboidni žar autoironije Allenovih lica, stvorila je urnebesni gornji sloj farsičnosti kojemu se predajete bez zadrške. U tome je imala nadahnutu podršku suradničkog tima (scenografkinje Sheron Pimpi Steiner, kostimografkinje Ivane Živković, kompozitorice Katarine Ranković, koreografa Vuka Ognjenovića, dizajnera svjetla Luke Matića) i inspiriranog zahuktalog glumačkog ansambla.

Matea Grabić Ćaćić užareno istražuje histeriju Lindinog gubitka identiteta i samopoštovanja. Goran Vučko sjajno raščlanjuje svaki histerični šaraf u arhetipu maničnog biznismena Dicka, skrivajući ispod površine njegovu čežnju ljubavi. Sara Lustig (Ilsa, Nancy, Vanessa, Go-go plesačica) i Monika Lanšćak (Sharon Lake, Gina, Mlada intelektualka, Barbara) urnebesno su donijele cijelu galeriju Felixove podsvijesti i seksualnih frustracija.