Dobre vijesti poprilično teško dobivaju pozornost medija u onoj mjeri kakvu zaslužuju, jer prema nekom starom nepisanom pravili, dobra vijest i nije vijest. A kada se desi da neka od njih završi na novinskoj naslovnici onda je sigurno riječ o nekom izvanrednom događaju koji nosi u sebi prizvuk ugodnog iznenađenja. Ovoga puta takvu vrstu iskustva priredile su nam mlade hrvatske košarkašice koje su jednom svojom neočekivanom sportskom gestom pobrale simpatije sveg normalnog svijeta, s posebnim naglaskom na uže zemljopisno područje od Vardara pa do Triglava.
Sva sportska natjecanja donose sa sobom izvjesni psihološki pritisak u kojemu se emotivna stanja neposrednih aktera događanja nalaze u visokoj korelaciji s brojem osvojenih bodova. Sportska psihologija razumije takve psihološke reakcije i zna ih detaljno objasniti, ali postoje vanredne prilike u kojima znanstvena statistika struke bilježi potpuno neočekivane standardne devijacije. Tako će ostati zapisano da su hrvatske juniorke na rijetko viđen način priredile čestitku svojim kolegicama iz Srbije, slaveći njihov veliki sportski uspjeh kao vlastiti.
Vjerujem da nikome ne treba objašnjavati zašto je ova vijest u Hrvatskoj i Srbiji dočekana kao prestupna godina, ali mi ćemo se i dalje zadržati u kontekstu sportske priče, iz koje se mogu izvući neke korisne pouke. Jer spontana reakcija ove čiste razigrane mladosti nije slučajni događaj, nego je rezultat dobrog sportskog odgoja, o čemu se premalo posvećuje kontinuirana medijska pažnja. Zato mi je pravo zadovoljstvo podijeliti neke osobne novinarske bilješke o takvim događajima vrijedne da ih se spomene u ovome trenutku.
Ovo ljeto bio sam učesnik jednog veoma uspješno organiziranog međunarodnog natjecanja iz ritmičke gimnastike koje se po prvi puta održavalo u Virovitici. U pripremi djevojčica za predstojeći nastup, predsjednica kluba domaćina (KRG Pirueta) i glavna organizatorica ove sportske prirede okupila je najmlađe članice svoga kluba, kojima je to bilo prvo navijačko iskustvo, i rekla im: „Curice, kada navijate, ne zaboravite pljeskati i drugim natjecateljicama, a ne samo našima. U ritmičkoj gimnastici svi navijaju za sve i jednako bodrimo sve vježbačice. A onda neka pobjedi ona koja najbolje izvede svoju vježbu.“
Djeca su to prihvatila, i bilo ih je lijepo vidjeti kako s iskrenim veseljem pozdravljaju od reda nastupe svih učesnica. Da, naravno, to se zove fair play – prečesto prisutan u sportskoj praksi kao štreberski pojam sa površnim shvaćanjem njegove pojavnosti.
Naš poznati sportski novinar i komentator Jura Ozmec o tome kaže ovako: „Puna su nam svakoga dana usta fair playa, a zapravo jako malo radimo da bismo fair play živjeli. Jer, nije fair play samo vraćanje lopte protivniku nakon prekršaja ili dizanje ruke nakon što rukom dodirnemo mrežu. Fair play je osnova našega života, fair play je način življenja, fair play je odnos prema drugima, ali i prema sebi. Reći dobar dan svakoga dana pri ulasku u neku prostoriju, dignuti se u tramvaju starijem ili nemoćnom, propuštanje pješaka na pješačkome prijelazu, pa u konačnici i plaćanje poreza – sve je to životni fair play. Iz njega se uči i sportski fair play. Jer, nema sportaša koji će prevariti, udariti, prestupiti ili bilo što učiniti protiv sportskih propisa ako je u svijetu oko sebe okružen fair playom. Baš zato obitelj je ta koja nas i u fair playu mora naučiti osnovama. I, ma kako se te osnove zvale – odgoj, bonton, ponašanje ili fair play, potrudimo se da svi težimo k tome. Posebno mi, novinari, jer mi smo ti koji prenosimo, koji ocjenjujemo, koji komentiramo, ali i koji trebamo osuditi loše stvari. A da bismo to napravili, da bismo prepoznali nešto što fair play nije, i te kako moramo znati što fair play jest. Pa se zapitajmo – znamo li?“
Ako do sada i nismo znali, onda je primjer naših mladih košarkašica prava prilika da nas tome poduči – a predivna slika iz mađarskog Šoprona postane sportska lektira za jedno trajno razmišljanje.
Kolumna Priroda društva, Davora Suhana, na portalu Moja Rijeka
