Svi smo mi „Jadnici“: priča o jednom starom književnom klasiku i mladom mjuziklskom timu

Jednom od najpoznatijih francuskih književnika romantizma Victoru Hugou pripisuje se tvrdnja kako je vrijeme moćnije i od ideje. Ukoliko su to doista bile njegove riječi, pogriješio je. Naime, vrijeme ipak nije uspjelo pobijediti maestralnu ideju sačuvanu u njegovu najpoznatijem romanu Jadnici, djelu koje i poslije 156 godina uspijeva fascinirati publiku. Tema romana objedinjuje priče o nevinom čovjeku koji je robijao zbog ukradenoga komadića suhoga kruha, društvu koje je uništilo mladu ženu, djetetu koje je ostalo bez majke i skupini mladih koji su svoje živote dali za vlastite ideale, ali se, osim zapanjujuće društvene raslojenosti, nepravde, izgubljenih moralnih načela i objektivizacije žene, djelom proteže i snažan duh pokajanja, ljubavi i oprosta, što Jadnike čini jednim od najuzvišenijih književnih djela ikad napisanih.

Dokaz kako književni klasici nipošto nisu izgubili svoju draž i aktualnost te je njihova poruka itekako primjenjiva i danas ponuđen nam je upravo u mjesecu u kojemu će se napuniti 133 godine od Hugoove smrti. Ključan je pritom bio jedan svibanjski petak kojega je Arenu Varaždin po prvi puta posjetio sjajan mjuzikl Jadnici (Les Misérables). Unatoč činjenici da se ovaj glazbeni komad u Hrvatskoj izvodi od 2013. godine (valja spomenuti da je 2017. godine u Zagrebu dupkom napunio i veliku dvoranu Lisinskoga!), varaždinska izvedba okupila je brojne ljubitelje mjuzikla.

Djelo je na scenu postavio američki umjetnički redatelj Richard Montez, čovjek čije su sjajne predstave već odavno poznate u cijelom svijetu, od Singapura i Australije do Grčke, Ukrajine, SAD-a. U razgovoru sa srdačnim i energičnim Montezom doznali smo zašto je za postavljanje svoje predstave odabrao baš Hrvatsku. "Volim Hrvatsku jer volim ljude koji žive ovdje, njihov pristup i talent te spremnost na rad koja se u Hrvatskoj veoma osjeća. Hrvati veoma vole kulturu, glazbu i ples, to je jako lijepo".

Na pitanje kako je hrvatska publika reagirala na mjuzikl spremno odgovara: "Mjuzikli su ovdje novo iskustvo. Hrvatska ima sjajne glazbenike, sjajnu glazbu, sjajan folklor, ali nema dovoljno mjuzikala koji su popularni u svijetu. Publika će postati otvorenija prema mjuziklu i više uživati ukoliko im se ponude takvi sadržaji".

Uz veliki osmijeh i objašnjenje kako bi hrvatska scena trebala dati više prostora mladima, nastavlja:"Mladi nemaju priliku. Treba im pružiti priliku da bi zasjali".

Kako nam je rekao, u Hrvatsku je došao zbog velike ljubavi prema zemlji, ali i snažnoga prijateljstva koje ga veže s predsjednikom CornerstoneArtsa Hrvatska, a ujedno i producentom ovoga spektakla koji je uvelike zaslužan za petogodišnji hrvatski „život“ Jadnika, Vladimirom Hoblajem. Skromni i nasmiješeni gospodin Hoblaj rekao nam je kako je veoma teško raditi mjuzikle u Hrvatskoj, ali je to, zahvaljujući ispunjenosti i sreći koju izaziva svaka izvedba, posao na koji bi on rado pristao. Jedan od najzahtjevnijih dijelova produkcije svakako je bila i promidžba mjuzikla u čemu su pomogli brojni članovi produkcijskoga tima te volonteri čijim je angažmanom i svesrdnom pomoći, kako navodi, osobito zadovoljan.

Uz redatelja i producenta koji su temelj mjuzikla, zidove ove glazbene „građevine“ čine vrijedni mladi umjetnici. U predstavi je, naime, sudjelovalo više od stotinu sudionika, pjevača, glumaca, plesača i članova produkcijskoga tima. Ova izvedba u Jadnike je unijela i neke novosti pa su tako pjevači nastupali uz orkestralnu pratnju, za razliku od dosadašnje pratnje matrice.

Imali smo sreću pa smo uspjeli porazgovarati i s mladim glumcima od kojih smo iz prve ruke doznali kako je to raditi na ovakvom projektu. Na razgovor smo prvo „priveli“ vedru Luciju Jelušić, studenticu Muzičke akademije u Zagrebu i glumicu zagrebačkoga kazališta Komedija, koja nam je uz ogroman osmijeh govorila o svojemu iskustvu. "S obzirom na to da su Jadnici jedan od mojih najdražih mjuzikala i Eponine je doista moja dream-rola, kad mi se pružila ova prilika, objeručke sam ju prihvatila i u potpunosti sam uživala. Ansambl je izvrstan, svi su mladi. Solisti su izvrsni, sjajan orkestar… Divno iskustvo!"

Nakon druge izvedbe toga dana razgovarali smo i s Filipom Hozjakom koji je odlično utjelovio lik Mariusa Pontmercyja. Na pitanje kako je bilo raditi, šarmantni Hozjak odgovara: "Nakon što sve završi, super! (smijeh) Evo, nakon dva-tri mjeseca proba – a neki od nas rade i na drugim frontama (kao ja u osječkom kazalištu) – ipak smo uspjeli napraviti dobar posao, kliknuti jedni s drugima, uskladiti se s orkestrom (što nije mala stvar) i publika je to prepoznala. Jako je teško, iscrpljujuće, ali zadovoljstvo je ogromno. Možemo svi biti ponosni".

Osim Filipa i Lucije (o čijim ćemo prekrasnim vokalima, ali i glumačkim vještinama svjedočiti još godinama), potrebno je spomenuti i fantastičnoga Maxa Hozića koji je opravdano uskočio u cipele Jeana Valjeana, moćnoga Henrika Šimunkovića u ulozi inspektora Javerta, anđeoski glas – Irmu Dragičević – čija je Fantine natjerala suze na oči nemalom broju prisutnih, sjajnu Cosette koju je vješto prikazala Sementa Rajhard, Igora Baksu i Irenu Matas koji su svojom izvedbom songa Master of the House (Svoje kuće šef) nadmašili Thénardierove koje su prikazali Sacha Baron Cohen i Helena Bonham Carter, a sudeći po glasnom pljesku nakon svakoga songa, publiku je osobito oduševio Danijel Horg u ulozi dječaka Gavrochea. Pravi osjećaj Broadwaya mjuziklu su priskrbili skupni ulasci pjevača na scenu (primjerice u songu Look Down!/ U pod) koji su poprilično impresivno omogućili isticanje vječnoga previranja u prevrtljivom svijetu koji egzistira na konstantnom padanju i uzdizanju pojedinca.

Sve češće možemo čuti kako mladi ljudi ne vole klasična djela, kako su ona zastarjela i nepotrebna, a onda se dogodi jedan sjajan prikaz u kojemu se poveže nekoliko nespojivih faktora: američki redatelj, hrvatska publika, staro francusko književno djelo, poznati mjuzikl i mladi glumci. Povezala ih je svevremenska tema koja podsjeća da smo i danas, dva stoljeća nakon Hugoa, pritisnuti sličnim problemima. Siromaštvo, siročad, ratovi, nesreće i vlastite borbe još nisu nestali. Oni podsjećaju i na ono važno što treba zadržati, poput moralnih načela, ljubavi i oprosta. Podsjeća i na činjenicu da smo svi mi „oni“. Svi smo mi Jadnici, čak i danas – posebice danas.