Brojni građani zapjevali Moja domovina i zapljeskali svim hitnim službama
Petrov: Mjera nadzora mobitela zadire u prava i privatnost građana
Zrak u Hrvatskoj i dalje vrlo loše kvalitete, koncentracija čestica u opadanju
Božinović: Nikome ne pada na pamet ograničavati ljudska prava
Stožer: 56 novih slučajeva koronavirusa, šesti bolesnik preminuo
HUP: Vlada hitno mora donijeti nove mjere po principu nula prihoda, nula rashoda
Prijeti globalna nestašica kondoma

  Virkas

Svi smo mi gospodin Noubadi

  Marina Mađarević           24.02.2020.         746 pogleda
Svi smo mi gospodin Noubadi

Stara latinska izreka kaže: „In rebus adversis meliora sperare memento.“ U nevolji ne zaboravi da će doći bolja vremena. Unatoč velebnoj učenosti (mrtvoga) latinskoga jezika, svakodnevica nam, nažalost, svjedoči drugačije. Svijetom koji je duboko zaglibio u nevolju, ali ne nazire svjetliju budućnost svjedoči i predstava „GospOUdinNOUbadi“ Teatra Exit i Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku koja je prošle nedjelje zaigrana na virovitičkim kazališnim daskama.

Predstava je praizvedena u studenom prošle godine i istoga trena, baš kao i druge uspješne autorske predstave tekstopisca i kazališnoga redatelja Saše Anočića, izazvala oduševljenje kazališne publike (osim ove predstave, Anočićevu „gubitničku trilogiju“, kako ju je on jednom sam nazvao, čine maestralni „Kauboji“ te „Smisao života gospodina Lojtrice“). Anočić gradnji sadržaja pristupa mudro, pomno i s mnogo – kako umjetničkoga, tako i – socijalnoga senzibiliteta, pokazujući ponovno izuzetnu društvenu osjetljivost i empatiju prema najslabijima članovima zajednice. Odavno usavršenu tehniku tragikomedije koja povremeno putuje ka parodiji Anočić nadopunjuje donoseći karikirane i hiperbolizirane, ali izuzetno slikovite likove.

Protagonist ovoga komada je gospodin Niko Ništ (kojega u život savršeno doziva mladi Karlo Bernik; naizgled fragilni mladić na sceni pokazuje zavidne glumačke vještine, ali i sklonost multikulturnom glazbenom izričaju – pjevanju i sviranju gitare) koji u jednom danu ostaje bez posla, djevojke Koraljke, a gotovo i bez krova nad glavom jer ga njemu i njegovoj osebujnoj majci Mariji (jedan od najboljih kazališnih prikaza majke ikad pokazao je mladi Domagoj Ivanković, slavonski glumac za kojega će se sigurno još mnogo čuti) pokušava oteti lokalni moćnik Grabijel Gramzivić.

Uslijed bitke za vlastiti „komad mira“, Niko nailazi na borbu sa sustavom koji je opasno zastranio. Njegov pokušaj opravdanja pred zakonom (gotovo pilatovsko suđenje) svodi se na „bitku s vjetrenjačama“, skačući od izuzetne tragedije do ionescovske i beckettovske drame apsurda, motiva kafkijanskoga bezizlaznoga procesa, dakako, i do naznaka dobre komedije. Anočić kao da uzor za svog Niku pronalazi u Akakiju Akakijeviču pa prešutno gradi motive predstave na rečenici velikog Dostojevskoga: „Svi smo mi izašli iz Gogoljeve Kabanice.“

Osim gore navedenih, ovu predstavu kompletnim proizvodom detaljnoga društvenoga i samopropitivanja čine i glumac/redatelj/sveučilišni profesor Jasmin Novaković te spomenuti Saša Anočić o čijoj je glumačkoj izvrsnosti, kreativnosti i profesionalizmu suvišno govoriti (njihov učeni ludizam i propitivanje koje izazivaju postupci likova koje igraju, a ujedno i način na koji će nas suptilno natjerati na kritičko sagledavanje onoga što nas okružuje gotovo su samostalan organizam).

Kritici se izvrgavaju gotovo svi slojevi ljudskoga društva (začudo, izbjegla se tehnologija koju danas osobito vole kriviti za sve nedaće), osobito sudstvo i birokracija, a tužne dijelove (poput silovanja i umorstava) autor pokušava razblažiti duhovitim rečenicama i brzim izmjenama. Mada se kazalište glasno smijalo, umovi su procesuirali pitanja odbjeglih očeva, zapuštenih starica, zastrašujuće stvarnih administracijskih zavrzlama, otetih kuća, oslobođenih Baraba…

Uz vrhunsku količinu „klizećega“ humora povremeno će se u predstavi pojaviti i ono prekoračenje granice dobroga ukusa i zdravoga razuma, no u tom trenutku valja se prisjetiti i činjenice da kazalište (baš kao i cjelokupna kultura) postoje kako bi izazivali, sablaznili, drznuli se dirnuti u ono „o čemu se u našoj kući ne govori“.

Valja naglasiti i jezičnu prpošnost glumaca, fizičku spretnost i prisutnost na sceni koja se ogleda u različitim metodama (čak i kao obično dodavanje rekvizita), kao i sjaj morfološki prilagođenih tvorenica te gotovo bajkovito profesorbaltazarovsku naraciju Živka Anočića (šteta što i on nije zaigrao u predstavi!).

Konačno, oduševljava i činjenica da je u predstavu utkano nekoliko publici dobro poznatih glazbenih brojeva, a osobito je značajan indeksovski trenutak u kojemu četveročlana ekipa pjeva jednu od najljepših skladbi naših prostora.

Da sam ja netko – što bih učinio? Da sam ja Niko Ništ – na koje načine bih se borio? Ima li mali čovjek uopće šanse preživjeti u ovako poštenju nesklonom svijetu? Čovjek kojemu surov svijet oduzima sve što ima, ono zrno ove životne pogače, a on i dalje pokušava očuvati optimizam?

Zaboravlja on podjele, nepravdu, tugu, netoleranciju, nemoral, zaboravlja on sivilo ovoga svijeta. Ne dopušta svem tom zlu da ga odvuče u tamu, mržnju. On stoji čista obraza; živi i pjeva, pronalazeći u pjesmi svoju veliku pobjedu, a pouku za sve one koji žele odustati. U daljini kao da čuje majčine riječi kako mu u životu nakon gorega može biti samo još gore. Simpatični nihilist u završnoj sceni gotovo će se oduprijeti pesimističnoj prognozi i barem na trenutak, barem u pjesmi, usnuti da Niko može postati Netko. Na kraju krajeva, svi smo mi Niko – svi smo mi Netko.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virkas



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.