Prije nekoliko dana čuo sam intrigantnu priču o mladom nastavniku matematike koji je za vrijeme svoga apsolventskog staža skupio popriličan broj sati u nastavi, pokazujući iznimne pedagoške sposobnosti i predavački talent da učenicima prenese POTREBNO znanje iz matematike. Na prvi pogled ništa neobično, da ovaj mladi talentirani kolega ne razmišlja o promjeni zanimanja i to iz jednog veoma bizarnog razloga – nikako mu ne uspijeva završiti fakultet, zbog jednog jedinog ispita koji mu već nekoliko godina stoji na putu do obrane diplomskog rada. Gdje je greška? U studentu ili u fakultetu?
Da bismo u potpunosti razumjeli bit problema, sagledajmo najprije PRIMARNE programske ciljeve diplomskog studija koji osposobljava studente za ovo zanimanje:
“Studij daje potrebne stručne, didaktičko-metodičke i pedagoško-psihološke kompetencije za uspješno provođenje svih obrazovnih programa iz područja matematike na razini osnovne i srednje škole. Studij također osposobljava za izvođenje svih vrsta nastave matematike – redovne, dodatne, izborne i dopunske, kao i za rad s djecom s posebnim potrebama – od rada s djecom s teškoćama u razvoju pa sve do rada s djecom nadarenom za matematiku.”
Potpuno je dakle jasno da kompetencije budućeg profesora, nastavnika matematike, ne trebaju izlaziti izvan kompetencija potrebnih za izvedbu nastavnog programa srednjih i osnovnih škola, u čemu je spomenuti kolega zadovoljio sve potrebne stručne i pedagoške kriterije (što je dokazao u svom dosadašnjem radu). Zašto onda ne uspijeva završiti studiji?
Jedini logičan zaključak koji možemo izvesti je taj da je zadana KRITERIJSKA crta očekivane razine znanja, predviđena programom studijskog kolegija, viša od one koju student pokazuje na ispitu, ali jednako tako, gledajući potrebe struke i potpuno pretjerana.
Nije li to onda čisto maltretiranje studenata koje proizlazi iz evidentne neprilagođenosti sveučilišnog programa realnim potrebama zanimanja za koje se školuju?
Razumio bih svu širinu i prezasićenost gradiva postojećom količinom informacija da je u pitanju neki znanstveni smjer…. Ali vezano uz programske ciljeve nastavničkog smjera, to naprosto ne mogu shvatiti.
Ne želeći donositi ishitrene zaključke, ovu priču i svoje razmišljanje o tom slučaju podijelio sam s jednim profesorom matematike i fizike, bivšim studentom istog fakulteta, koji je nakon završetka studija u Hrvatskoj nastavio dalje usavršavanje i školovanje u Americi, gdje danas radi kao sveučilišni profesor.
Nakon što se složio s mojim mišljenjem, konstatirao je da je ovakva nesnošljiva studijska praksa “tipična za naše Prirodoslovno matematičke fakultete”, potkrijepivši mi to i veoma slikovitim primjerom iz osobnog iskustva.
“Meni je u Hrvatskoj trebalo punih sedam godina da završim diplomski studij, a u Americi sam magistrirao i doktorirao za tri i pol godine.”
Nije li to pravi obrazovni apsurd? Ako spomenemo još i to da je iz njegove upisne generacije od 50 studenata, također nastavničkog smjera (mahom odličnih gimnazijskih učenika), samo njih nekoliko uspjelo završiti fakultet, onda je svaki daljnji komentar suvišan.
Slično je i na ostalim studijskim smjerovima, kao što su kemija i biologija, čiji nastavni programi također daleko nadmašuju informacijske kvote znanja, potrebne za stjecanje stručnih kompetencija budućeg zanimanja – predmetnih nastavnika.
Dodamo li tome profesionalnu nesposobnost pojedinih profesora da vrednovanje svladane količine školskog gradiva doista sagledaju kroz potrebe elementarne struke (svaki PMF ima najmanje po jednog takvog), dobivamo cjelovitu sliku sveukupnog razlaza programske teorije i prakse visokoškolskog obrazovanja na ovim hrvatskim fakultetima.
Provedbom tzv. Bolonjskog procesa, stvar je postala još teža, jer jedan jedini takav ispit može vam upropastiti sve godine mukotrpnog studijskog truda, gdje ste generalno gledajući postigli izvrstan uspjeh – a samo iz razloga jer prezahtjevni nositelji pojedinih kolegija misle da nastavnik matematike, osim realizacije školskog programa, mora znati rastaviti i popraviti svemirski brod.
Doduše, zlu ne trebalo. Kad krenu đačke svemirske ekskurzije, možda i zatreba? Ako nastane kvar, tko će drugi ako neće on? Ne očekujemo valjda da će to riješiti nastavnik iz tjelesnog?
No, budimo realni. Ne bi li se ipak trebalo malo prizemljiti?
