Za Božić, Uskrs i dječje rođendane u Virovitici, te na godišnjem u Kaštelima, proslavimo sve što rođaci trebaju zajedno proslaviti i, uz njihove povremene dolaske u Zagreb, ta su nam viđenja sasvim dovoljna. Naši su roditelji nekada u svemu tome znali više uživati nego mi danas
Neki dan odnijela sam susjedi krojačici veliki damastni stolnjak za dvanaest
osoba, da ga prereže napola i od njega napravi dva. Dobro će doći za promijeniti,
a onakvog velikog nikad ga nisam ni prostirala na stol. Veliki stolnjak s dvanaest
damastnih salveta darovala mi je teta Zlata Valcova kad sam se prvi put
udavala. To uvijek dobro dođe, rekla je. Ali ni u onom prvom, a ni u ovom drugom
braku nikad nisam priređivala večeru za dvanaest osoba. A izgleda da ni neću.
Ne znam gdje bih u našem stanu smjestila 12 ljudi, a pogotovo ne znam što bih
pripremila i kako bi mi ta jela uspjela i kad bih se prihvatila takvog posla.
Čak mi je manji problem što bi sve to vjerojatno koštalo barem pola moje plaće
i što bi mi trebalo tjedan dana da toliko hrane navučem u stan.
Moji dosad najzahtjevniji kulinarski poduhvati bili su ručkovi za Virovitičane,
četveročlanu bratovu obitelj kad dolaze u Zagreb u shopping, i za Bračane -
Mirkove tetu Fenicu i tetka Petra, koji se znaju dovesti iz
Kaštela kad tetak ima tv-emisiju o maslinarstvu.
Iako su gosti bitno različitih ukusa, moji jelovnici i za Slavonce i za Dalmatince
otprilike su isti: bistra goveđa juha s povrćem i sitnom tjesteninom (kupovnom),
kuhano meso iz juhe s umakom od hrena (kupovnim) te pohani svinjski ili teleći
kotleti i kroketi od krumpira (domaći!) sa dvije-tri svježe sezonske salate.
Najave li se na vrijeme, stići ću ispeći i izdašnu pitu od sira s grožđicama.
Po maminoj uputi, u sir umiješam jaje i nekoliko žlica grisa na mlijeku kako
bi pita bila tri prsta visoka i sočna, a nije preslatka, pa se može narezivati
i poslije ručka i poslije večere. Ostaju li gosti još koji dan, čeka ih pršut
s maslinama i crni rižot od sipe, i, ako još ne misle otići, možda teleće pečenje
s krumpir salatom.
Pri svakom takvom njihovom posjetu sjetim se naših davnih večera kod tete
Irene i tetka Tome Hrgovića u Zagrebu, kojima bismo upadali nas četvero
Pocrnića iz Virovitice kad bismo dolazili u shopping ili na putu do mora.
Bilo je to vrijeme kad je moj tata odmah po dolasku u njihov stan znao iz pipe
natočiti čašu zagrebačke vode, hvaleći je kako je dobra. Danas je virovitička
virkomača, primjećujem, mnogo bolja od zagrebačke vode koja je tvrda i puna
klora. Vjerojatno se tih večera kod tete Irene u takvim prilikama sjeti
i moj brat Daniel. Ali ja nisam teta Irena. Moje su kulinarske
ambicije znatno skromnije i to mu je sigurno bilo jasno već pri prvim našim
takvim obiteljskim objedima. Jer prije nego što bi nas smjestila na spavanje
u svom dvosobnom stanu, teta Irena iznosila je pred nas najbolje kombinacije
slavonskih specijaliteta brata mesara iz rodne Orahovice i modernih recepata
koje je pronalazila u najnovijim luksuznim kuharicama. Kod nje smo tada, početkom
sedamdesetih, prvi put kušali danas poznati zagrebački odrezak - pariški punjen
šunkom i sirom, te zagrebačku čokoladnu tortu, koja je najbolja sa šlagom. Možda
ću jednog dana i ja tako moći svoje nećake nuditi oblizekama. Ali zasad sam
zadovoljna i kad mi ne zagori pita.
U uzvratnim virovitičkim posjetima, Danko i Mici za nas priređuju,
onako po virovitički, obilne ručkove i večere s domaćim narescima za predjelo
i velikim pečenkama- u čast šogora Dalmatinca jednom je to bila čak i krupna
hobotnica - a slijede razne vrste kolača, od suhih do kremastih, koje Mici
zna napraviti.
Dalmatinci iz Kaštela - volim ih nazivati Bračanima jer je tetak s Brača, što
je meni totalno egzotično - za takve rodbinske susrete peku ribu na gradelama,
i to trlje i komarče (a to su barbuni i orade), ili kuhaju školjke na buzaru,
a za desert jedemo lubenicu na terasi njihove kuće. Ljeti, na godišnjem, u Kaštelima
te za Uskrs, Božić i dječje rođendane u Virovitici, proslavimo sve što rođaci
trebaju zajedno proslaviti i, uz njihove povremene dolaske u Zagreb, ta su nam
viđenja sasvim dovoljna.
U našim godinama, naši roditelji u svemu su tome, čini mi se, znali više uživati.
Mirko mi priča da su njegovi nekada svi zajedno znali vikendima izlaziti na
janjetinu ili ribu, pa nabraja izletišta i restorane koje su obiteljski posjećivali,
a pozivali su naizmjence jedni druge. Mi, u Virovitici, nismo obilazili restorane,
već smo se okupljali na rođendanskim proslavama. Tetak Zdravko Valc,
stric Nikola Pocrnić i moj tata Franjo bili su prijatelji još
od mladih dana, a kad su odrasli nastavili su druženja pjevajući jedan drugom
na rođendanima. Moj tata na svaki je svoj rođendan, 5. srpnja, zvao svu rodbinu
u vinograd na janjetinu na ražnju. Mama, Lucija, na Svetu Luciju,
13. prosinca, pripremala je za sve goveđi lungenbratn á la vild s okruglicama
od kruha. Teta Zlata i tetak Zdravko njegov bi rođendan također
slavili u vinogradu, a ona bi za svoj, krajem svibnja, pekla punjenu patku u
kojoj mi je aromatično punjenje uvijek prijalo bolje od mesa. Striko Nikola
i teta Elza pravili bi svečanu večeru na rođendan tete Elze i
kolinjsku večeru za Nikolinje, 6. prosinca, s pečenim svježim kobasicama i krvavicama
i svinjskom pečenkom.
A tek kolači! Svaka domaćica, čitala sam nekada u maminim kuharicama, treba
usavršiti nekoliko vrsta kolača, koji će biti njezin zaštitni znak - zato danas
ja imam svoju pitu sa sirom. Moja mama do savršenstva je dovela šape, krempite
i baklave za svečanije prilike, a orahnjaču i makovnjaču - i to mekše i šarenije
od onih iz Mikeša - peče i češće, nedjeljama. Teta Elza pravila je savršeno
jednake zalogajčiće vanilin kiflica i kuglica od smokava sa ušećerenom višnjom
u sredini. Teta Zlata uvijek bi imala nevjerojatno prhke kiflice od snijega
bjelanjka s orasima - puno puta bezuspješno sam ih pokušavala isto tako napraviti
- a inače je uvijek pratila što je `in` i, uz probrane specijalitete iz klasične
kuhinje, pripremala sve najnovije vrste kolača, među kojima se našao čak i zadivljujući
`japanski vjetar`. Uvjerena sam da je, kad mi je darovala onaj stolnjak, mislila
na one naše rodbinske večere i vjerovala da ću i ja jednom priređivati takve.
Ali sigurna sam i da bi danas razumjela zašto sam ga dala prerezati napola.
