DHMZ: Oblačno, povremeno s kišom
GLAS, IDS i PGS najavili predkampanju, očekuju dva mjesta u EU parlamentu
DHMZ: sunčano, na Jadranu će jaka bura slabjeti
DIP: Od studenoga kreće edukacija srednjoškolaca „I moj glas je bitan!
UZOR: ministar zaštite okoliša treba biti smijenjen
Zbog blagdana Svih Svetih, Sabor zasjeda od ponedjeljka
Komadina: SDP nema baš previše vremena za popravljanje rejtinga

Sve poznanice i nepoznanice grada nad Duzlukom


  Virovitička povjestica           Vlatko Smiljanić           01.05.2013.         3520 pogleda
Sve poznanice i nepoznanice grada nad Duzlukom

Za taj grad kažu da je mala Švicarska, grad blizanac, oslonac turizma Virovitičko-podravske županije, a ime mu je Orahovica. Ako zaobiđemo problem KIO Keramike prema kojemu je bio poznat posljednje dvije godine, ovaj grad je poznatiji prema najstarijem srednjovjekovnom utvrđenom gradu, razvalini, burgu Ružica grad. Osim toga, jedan je od rijetkih hrvatskih gradova koji ima sakralne objekte čak triju kršćanskih religija: Župnu crkvu Našašća sv. Križa, manastir Sv. Nikole i Evanđeosku pentekostnu crkvu Betanija.

Vrijedni kraljevski notari prvi puta o Orahovici pisaše 1228. u ispravi pisane za kralja Andrije II. o posjedima obitelji Teten iz Ozyaga i orahovačke vlastele.

Sredinom XIV. stoljeća Orahovica postaje privatni posjed Nikole Konta i Jakoba Leukusa, Kontova nećaka. U XV. stoljeću Orahovica postaje posjed moćne i ugledne plemenitaške obitelji Gorjanski. Nikola II. Gorjanski istakao se u kulturnom i gospodarskom razvoju Orahovice gradeći utvrde. U lipnju 1543. Rauzimajuju ju Turci k sebi čak 144 godine. Evlija Celebija, turski putopisac zapisao je da je Orahovica dobar sandžak s 15 zaima i 100 timara. Poslije Turaka Orahovica je pod vlašću Carske komore u Beču, a uskoro postaje dio velikog imanja Pejačevića. Godine 1733. Prodana je Demetru Mihaloviću, bogatašu iz Makedonije. Posljednji orahovački Mihalović bio je Antun, posljednji hrvatski ban prije raspada Austro-Ugarske Monarhije.

Sve je to međutim relativno poznata povijest koja vuče analogiju s virovitičkom, ali Virovitica nema toliko sačuvanu i veliku gradinu kao što je Ružica grad. Jedini nama poznati srednjovjekovni predmet javnosti vidljiv je romanički stup koji drži škropionicu u Crkvi sv. Roka iz XIII. stoljeća.

Istraživajući povijest Ružice grada pronašao sam zanimljivi tekst Gjure Szabe o Orahovačkim gradinama objavljen u Vjesniku Arheološkog muzeja u Zagrebu 1914. godine. Toliko je zanimljiv, puku primamljivi i jedinstven od svih ostalih radova o Ružici te ga ovdje donosim.

Kod sela Orahovice u Slavoniji nalaze se ruševine od više znatnijih gradina. Na samim je mjestom jedno pola sata daleko ogromna razvalina grada Ružice, nad ovom niti sat daleko skrivaju se u šumi znatni ostaci Staroga grada; pod Ružicom nalazi se ruševina velike zgrade za prebivanje, koju narod, ne znam zašto, smatra i nazivlje vodenicom. A i na suprotnom je brijegu još neznatni ostaka tornja, dok je sasvim iščezao trag one "curia„ nobilitaris", koju je još vidio popisivač iz g. 1702. (misli na Evlija Celebija, op.a.)

Ne razumijem samoga naziva Ružice. Uzalud si je i sam narod htio pričom da protumači taj sasvim neopravdani naziv, jer na onoj litici nema ruža a nije ih valjda nikada ni bilo. Ali se u srednjvječnim spomenicima (pa još i g. 1509.) spominje utvrda Rossoncz, koja je postojala u ovom kraju nešto prema zapadu. Ili je i to iskrivljen stari naziv grada i mjesta, koji pišu sad Raholcza, sad Raccia, Rahocia i slično. Ta i Orahovica je nastala bez sumnje krivom narodnom etimologijom.

Upita li tko, što je zapravo Ružica, ne može mu se to jednom rječju kazati. Grad (Burg) nije, nije ni dvor (Schloss), a nije ni tvrđa (Festung), već je zapravo sve troje skupa. Grad (Burg) nije, jer mu manjka cijeli određenio sastav grada. Dvorom ga se ne može nazvati, jer je građen tako, da je u prvom redu ipak stvoren za obranu, a već i neki dijelovi pokazuju, da se primaklo doba gradnje tvrđava. Za obranu burga udešava se u cuheka gradnja tako, da razmjerno malo branitelja može grad obraniti: sve se nekako stiskava i privija oko glavne kule i okolnoga zida. Orahovački je gra dRužica ogroman, sve su mu odaje neobično prostrane, glavne kule više i nema. Cijeli je središnji dio udešen lih za prebivanje, a za obranu imadu da posluže tek pokrajni građevni dijelovi. A već sama prostranost grada pokazuje, da je tu doista morao biti velik broj stanovnika, kako to i pismeni svjedoci potvrđuju.

Žalibože ne znadu pisani spomenici ništa da kažu o vremenu, kada je ova građevina nastala (ili nastajala). Tek po samoj vrsti gradnje moće se s dostatnom sigurnošću ustvrditi, da je to moralo biti pri koncu gotskoga doba, negdje tamo početkom XV. vijeka. Sama gradnja kazuje, da je način ratovanja bio već takov, da se moralo pomišljati na obranu protiv dobro razvijenoga topništva, jer samo mjesto grada na onom oniskom lako pristupačnom brijegu ne bi bilo prikladno za čisto sredovječni burg. Na mnogo prikladnijem, od prirode dobro zaštićenom mjestu stajao je manje utvrđeni Stari grad, o kojem će biti kasnije govora. Ono, što je prirodni položaj Ružice uskratio, to je graditelj imao da nadomjesti jakim utvrdama, a te su se utvrde morale postepeno pojačavati, jer su s vremenom mogle sve to manje odolijevati bolje razvijenom oružju za navalu.

Od jakog ulaznog branika kod A ostalo je malo, ali ipak dostatno, da si donekle možemo o tome da stvorimo sliku. Čvrsta se peterokutna kula na dva kata postavila u kutu, gdje se okolni zidovi sastali; malenim se prolazima, koji su jamačno još napose zaštićeni bili, dopiralo u gradski prostor. Komin u gornjem spratu pokazuje, da je tu bilo boravište straže, koja je i iz gornjeg kata nepozvanu gostu, ma da je i dopro u samu ulaznu kulu, mogla da zapriječi dalje napredovanje. Još je jedan ulaz bio na protivnoj strani kod 20, nu taj nije bio napose utvrđen; čini se, da je dostajala zaštita sa okolnih građevina.

Sasvim je prema srednjovječnom načinu smještena gradska kapela B, do koje se dolazi odmah, čim se prođe ulazna kula. Svakako je to bilo najopasnije mjesto, čim bi se neprijatelj izvojštio ulaz u grad, pa je potpuno razumljivo, da je ova kapela bila određena ne samo za službu božju već i za borbu. To je prava obrambena crkva (Wehrkirche), kako je kod nas ima još i u gradu Sokolcu u Brinju, pa donekle i u Samoboru. Ovelika gradska kapela sazidana je u gotskom slogu. Tri stranice osmerokuta zatvaraju svetište, koje sa lađom čini jedan prostor. Sjeverna strana nije imala prozora: tu se priklopila - nešto nepravilno građena - sakristija C, pa do nje druge zgrade D, od kojih su tek tragovi ostali, a koje su bez dvojbe imale da štite desno gradsko krilo, pred kojim su stojale, nu ipak tako daleko, da je još oveći prostor pred ovim krilom preostao. Bit će to oni građevi dijelovi, koje spominje Istwanffy pri opsadi od g. 1533. Za čudo su nešto prevelika i onisko smještena četiri prozora na istočnoj i južnoj strani crkve, od kojih su se sačuvali dijelovi gotskih okriva, dok od kružišta (Masswerk) postoje još samo tragovi. Već po vanjskom izgledu (otpornjaci još stoje) očekivali bi barem još ostatke gotskoga svoda, ali se nijednom rebru nije sačuvao trag; tek se zapaža, da je cijeli prostor crkve bio jednim bačvastim svodom prekriven. Nema sumnje, da je to tek drugotni svod, kojim se je zamijenio prvotni, valjda razoreni gotski svod, jer materijal i tehnika ostataka bačvastoga svoda, koji je još g. 1702. postojao, upućuje na drugo, kasnije vrijeme. Na suprotnoj strani oltara, tamo gdje se iz središta gradskoga ulazilo u crkvu, ostala je jedna cijela konzola i dijelovi od ostalih pet, što su nosile pjevalište, koje je kasnije počivalo na svodovlju, sazidanom od ciglje. Iz dvorišta je gradskoga bio kod I, danas gotovo sasvim silnim kršom zatrpan ulaz u kapelu, a između toga ulaza i vrata, koja vode u središte grada, bila je neka građevina, od koje se je sačuvao tek komad zida kod 2. U nekad presvođenu sakristiju ulazilo se iz crkve kod 3, a u dalnje prizidane zgrade nije iz sakristije bilo pristupa. Kako je ova kapela i za obranu određena bila, podignut je nad bačvastim svodom (na balvanima) još jedan sprat, opredijeljen lih za obranu. Tragovi malenih prozora i brojnih puškarnica (sve iz ciglje) kazuju jasno, čemu je kapela služila.

U srednji dio grada, ogromni peterokut, razdijeljen na tri glavna dijela, ulazi se kod 4 na prostrana vrata. Prošav njima stojimo u srednjem razdjelu, nekoj vrsti predvorja E, u kojem se vide tragovi čestih pregradnja. Tu su ostaci lukova, zazidani prozori, tragovi stuba u zidu, komadi kasnije dograđenih zidova, udubine za grede, a ne vidi se više, kamo su grede sjedale. Ne razabire se više zadaća (1 50 m debeloga) zida 5, koji i nije bio dulji no što je danas, a priključio se uz lijevu stijenu tako, da je preostao tek 0 90m širok hodnik. Žalibože tu je sve tako zatrpano silnom masom kamenja, da se ne može više ništa raspoznati. Nu da je i tu moralo biti prostorija za prebivanje, pokazuje u kutu kod 6 u prvom katu ostatak kamina, pod kojim je jedna gotska konzola. Poprijeki zid 7 sazidan je baš na mjestu, gdje je prije bio velik, kasnije gotovo sasvim zazidani prozor. Visokim, uskim vratima, nad kojim se vidi trag stubišta u gornji sprat, ulazi se u prostorije desnoga razdjela središnjega grada.

U cijelom tom krilu F samo su četiri velike prostorije u svakom katu; kamin je samo u dvije prostorije. Vanjski su zidovi 2 40 - 2 60 m, a nutrnji do 1 70 m debeli. U vanjskim su zidovima razmjerno vrlo veliki prozori, 2 m široki, 2 80 m visoki, sa sjedalima postrance, kako ih ima i u drugim gradovima, nu redovno tek u glavnom dvorani grada.

U krilu G na lijevo od glavnoga ulaza prostorije su slabije sačuvane, a ima ih znatno više. Dok u suprotnom krilu nije nijedan prostor bio svođen, ovdje su osim prostorija G7 G8 posvud upotrebljeni svodovi. Nutarnjost je danas sva zarušena; kod G3 strše još dvije masivne konzole, na kojima je počivao pokrov komina. Tragovi žbuke sa slabim ostacima boje ostali su na nekim zidovima. Prema jugu zatvara ovo krilo trokutni zid neobične debljine: blizu 9 m iznosi najveća debljina njegova.

Okolni građevni dijelovi. Pođe li se od sakristije uz ostatke D.D., dolazi se do četverokutne kule H, sagrađene od ciglje, tek su velikim vratima naliki otvori zazidani kasnije kamenom. Taj se kasniji umetak tijekom vremena iskinuo iz svoga okvira i nagnuo naprijed. Ova kula imala je očito zadatak, da stvori pristup do slijedećih utvrda, ali i da u slučaju nužde odijeli jedno od drugih.

Pred srednjim dijelom grada na sjeveru, kamo je protivnik mogao najprije da dođe, ograđen je prostor JJ vrlo čvrstim zidom, koji se sprijeda sa tri jako upore KK, koje se prema gore znatno sužuju, postavio na samu živu stijenu. Nu ma da je taj do 2 80 m debeli zid sam vrlo jak, to je prostor do zida gradskoga središta sve do 1.kata nabijen zemljom. Očito je ovo imalo da bude zaštita protiv napadaja već dobro razvijene artiljerije. Uz zapadnu uporu prislonio se zid 88, a od okrugle danas do polovice srušene kule M, opet je zid 99 dopirao do središnjega dijela L, te se tako opet stvorio zaseban prostor. Danas se više ne razabire, od kuda se je dolazilo u taj dio gradskim utvrda. Čini se, da je kroz onu nabijenu zemlju kod JJ prolazio kakov danas urušen hodnik, komu se ulaz još zapaža. Tragove staroga kruništa zadržao je taj zid do danas.

Obilazeć tako, dolaz se do tornja L, koji je očito kasnije građen, a još kasnije dograđivan (renesanski prozori u drugom spratu). Ovim se građevinama opet stvorio sasvim odijeljen dio gradskim utvrda, do kojega danas nema prolaza. Ovdje se zapažaju ostaci vrlo čestig dogradnja, a da se ne može više odrediti, čemu je na pr. ovaj rov (Schacht) u stijeni prema NN ili ona prigradnja uz zid središnjega dijela. Okolni se zid nastavlja od toga tornja L do sporednog izlaza 20, a slabi tragovi poprečnog zida kao da pokazuju, da su i tu stajale nekad zgrade. Za čudo postoje tu u zidu oveći prozori, a u stanovitim razmacima ostavljene su u stijeni četverouglate niše. Po tragovima ipčezloga zida na stijeni tornja L može se razabrati visina i debljina toga zida: od današnjega je zida (1 20 m nad unutarnjim tlom) bio još 1 80m viši, proviđen kosim krovićem, očito kruništem. Visina cijeloga zida do podnožja iznosi sada izvana 9 25 m.

(...) Svi zidovi starijega dijela grada pokazuju jednu tehniku, izgrađei su od jednakoga materijala, čvrstoga otpornog kamena, kakvoga je u neposrednoj okolini bilo. Većinom su lijevani zidovi (Gussmauer), t. j. prostor između dva na blizu podignuta zida ispunjen je kamenom i mortom, uglovi su pojačani tesanim kamenom, koji se mjestimice još dobro sačuvao. Polukružni je zid PP u donjem dijelu sav od kamena, dok je gornji dio sazidan pretežno od ciglja. Od tesanoga se kamenja, dovratnika, oktiva prozora i t. d. nije ništa sačuvalo, do li ono par komada u prozorima kapele i nekoliko konzola.

Pod tim su gradom znatni ostaci curiae nobilitaris, dakako tek ostaci znatno većega sklopa zgrada. Tu se nije pomišljalo toliko na obranu, već na udobnije prebivanje u ravnici, u sredini velikoga posjeda. Zidovi su znatno slabiji, odaje vrlo prostrane, prozori isto onako veliki kao i u središtu gornjega grada, a sudeć po karakteru zidova, potječu iz istoga vremena kao i onaj silni gornji grad. Zanimljiv je malen gotski prozor sa starim okvirom. Kao da je iz doba, dok još nije bilo kasnijih velikih prozora. Pogotovo je spomena vrijedna sasvim neobična konzola kamina i jednoga komada kamena vrlo lijepo istesana.

U onom popisu od g. 1702. spominju se i u drugoj nekoj dolini ostaci druge takove kurije, nu ja nisam nikako mogao da nađem te ostatke, a niti mi je tko mogao o njima što da kaže.

Teško se mogu naći u gustoj šumi sakriveni ostaci Staroga grada kod Orahovice, udaljeni jedva sat od Ružice. Nijesu oni nipošto neznatni, jer svojom duljinom premašuju i samu Ružicu. Tradicija govori, da su oba grada pripadala jednome gospodaru, no moglo bi se o ispravnosti toga vjerovanja podvojiti, kada se nebi u samim ruševinama zato nalazila donekle i potvrda. Stari je grad doista stariji. On je očito poredšasnik kasnijega grada Ružice, ali je karakter njegovih zidova sasvim drugi. Onoga raskošnoga uređenja gradnje, koje smo dolje vidili, zalud ćemo tražiti u ovim trošnim ostacima. Obadva su grada položena u istom smjeru od juga k sjeveru na grebenima bregova. I dolnjem i gornjem je gradu južna i sjeverna strana osobito učvršćena: ovdje su veliki zemljani nasipi, okruženi danas tek mjestimice uščuvanim zidom. Teška pristupačnost s juga i sjevera dostajala je za zaštitu jakih zidova. O kakvoj glavnoj kuli, oko koje bi se nizale druge zgrade, neka kao ni ovje govora. Žalibože je tako malo zida sačuvano, da si ne možemo ni zamisliti, kakav je oblik grada prvobitno imao. Tek se čini, da je i tu središnji dio bilo neko predvorje, a s lijeva i desna da su bile zgrade za stanovanje i obranu, kojima se ostaci još raspoznaju.

Zanimljivo je, kako staroga graditelja nisu smetale pećine, koje su se u odrednim razmacima ustobočile u samom gradu: kada ih već nije mogao da makne, upotrijebio ih je zgodno za temelje zidova i kao prirodne brane protiv neprijatelja, koji bi ulazio u grad.

Tako ova dva grada daju sliku sredovječne graevine, kakove ni u kojem drugom kraju Hravtske i Slavonije nema. Vrlo je vjerojatno, da je Stari grad nastao negdje oko početka XIV.vijeka, dok je Ružica morama nastati znatno kasnije.

Ostaci velikih orahovačkih gradova zavrijedni su malo opširniji prikaz. Dosele je samo Ružica opisana u kratkom člančiću E. Krambergera, u kojem se čita, da su vlasnici Orahovice bili Horvati (litvanski). Nu to je krivo mišljenje. Orahovica je spadala crkveno pod pečuvsku biskupiju i požeški arcidjakonat, a politički pripadala je staroj županiji križevačkoj, koja se nekada prostirala od Zagorja sve do iza Orahovice. Horvati su imali svoje posjede u požeškoj županiji, oa su ih radi otpora protiv Sigismunda izgubili (1387.), a Sigismundovi pristaše Gorjanski zadobili. To je bio Rohovczvagy Orihovcz, Dobrovcz et Garadpatak u požeškoj županiji, što im je ponovno darovano g. 1401. Već sama veza s Dubovcem i Gradpotokom polazuje, da je psojed Rohovcz (Orahovicz) sasvim različan od Orahovice; to je naime kraj oko Lipovca i Ratkovice.

Pisani spomenici nedostaju zato, da se stvori povijest orahovačkih gradova, a tradicija ne zna o povijesti ništa, već se zadovoljava običnim iternacijonalnim pričicama. Evo ono malo vijesti, što se sačuvaše:

U pisanim se spomenicima sastajemo prvi put s Orahovicom g. 1228. U medašnom listu, koji određuje granice danas nepoznatoga mjesta i posjeda Aszuagy u blizini Orahovice. Dok većina historičara drži, da je trag tome mjestu sačuvan u nazivu predjela „Osuvak", meni se čini vjerojatnim, da je to pomadžareni naziv za Suhumlaku (Aszu = suh ; agy = korito), koja leži doista tamo, gdje se traži Aszuagy. Utvrda se u Orahovici spominje već g. 1330., a bila je kraljevski posjed. Blagajski knezovi dali su svoj grad Zrin u zalog Nikoli Kontu, bratu mu Leukusu, Jakobovu sinu Leukusu i Ivanovu sinu Ugronu, kojim je i ostao, kada ga Blagajski nisu mogli da iskupe. Nikola je Kont dvorski čovjek, koji od g. 1345. Do svoje smrti (1367) obnaša razne časti. On postaje pače i palatinom, a pradjed je kneza Nikole Iločkoga, kasnijeg bosanskog kralja. Kont je tek krsno ime. Po jednom je Kontu prozvan i kaštel Kontovci, kojemu se ruševine nalaze nedaleko Ivanova sela kod Grubišnoga polja u županiji bjelovarsko-križevačkoj. Taj se kaštel često spominje sve do turske invazije, pa nije isključeno, da je tu bila kolijevka toga roda. Ova grana roda Iločkih zavladav Orahovicom, prozvala se „Raholczai" = Orahovački. Polovicom XV.vijeka Iločki sami su ovdje gospodari.

Posljednji se Iločki, silni Lovro, odupro kralju Ladislavu, pa je kraljevska vojska pod zapovjedništvom Bertolda Dragfija krenula, da mu otme gradove. Lovro je ostavio otvrđeni Ilok, pa krenuo u Orahovicu, da je utvrdi i opskrbi živežem i vojskom. Nakon dosta duge obrane pade Ilok, a Dragfi zauze i Kapošvar, dok je drugi pristaša kraljev despota Vuk redom osvajao gradove Iločkih u Srijemu tako, da je Lovro konačno preostala tek Orahovica. Ali Vuk opsjede Orahovicu, pa kako je u gradu zapovijedao Lad. Bakoc, čovjek nesposoban i ratu nevješt, nije bilo teško zauzeti i taj grad, za koji Istwanffy veli: arx natura et arte egregie munita. Jamačno se ovdje radi o gradu Ružici a ne više o Starom gradu. Lovro se Iločki nekako izmirio s kraljem, koji mu ostavi Orahovicu, pa je ostala u Lovrinu posjedu sve do njegove smrti (1522). Kako je on bio zadnji svoga roda, dobi većinu njegovih imanja fiskus, tek slavonske gradove baštini Magdalena de Bakowcz, Lovrina druga žena, koja se preudala za Ladislava Morea de Chula, brata pečujskoga biskupa Filipa. Još g. 1511. Tražili su Mihajlo i Franjo, unicu Katarine, kćeri Nikole Iločkoga (od njene kćeri Magdalene, unate za Ladislava Orszagh de Gutkeled), dalako bezuspješnogo, gradu Orahovicu i druge iločke posjede.

Istwanffy priča, da je Ladislav More bio opak čovjek, koji je pijenio i robio gore od razbojnika, tako da su ga oba kralja i Ferdinand i Ivan Zapoljski proskribovali. Kralj Ivan imao je zlotvora da kazni. U Paloti, dvije milje od Stolnoga Biograda opsjednu ga vojska Zapoljina, nu more se na užetu spusti iz grada i umakne u Orahovicu. Zapoljevci ga i ovdje opsjednu, lagumom dignu u zrak zidove, provale u grad i saskijeku sve branitelje, nu Morea ne nađoše. On je već bio umakao; tek je za dokaz, da će se vratiti, ostavio u grad kćer i sina, koji padoše u ruke Ivanu Zapolji i ostadoše zarobljeni do Zapoljine smrti. Orahovački grad podijeljen je sada doduše braći Rafaelu i Ivanu Podmanickomu, nu More se ipak nije dao iz Orahovice, pa je odavle g. 1536. slao izvještaje o turskim vojnama u Slavoniji. Još je i g. 1543. bio More u gradu. Međutim je Turčin dopirao sve dalje, a More pobježe iz Orahovice u Gornju Ugarsku. Tamo ga Turci uhvatiše i odvedoše u Carigrad, gdje pređe k islamu.

Kralj je Ferdinand još 11. siječnja 1550. potvrdio Katarini kćeri Magdalene More pravo na dobra iločka, među kojima su u našim stranama bili grad Raholcza, Viljevo, Jalsava, grad Rača, Konthowcz, Szenterzsebet (zvan Jugovec)u križevačkoj žuapniji, te Morović, Našice (Nekcse) i Podgorač u nekadašnjoj vukovarskoj županiji.

I Turčinu je dobro služio čvrsti grad Orahovica. Kako je bila vojskom opremljena govori popis vojske od g. 1577., gdje se čita, da je tamo bilo 50 vojnika.

Sliku turske Orahovice daju opisi iza osvojenja Slavonije. Već je 1685. ovdje bio žestok okršaj, u kojem je pobijeđeni Funduk paša ostavio svu silu ratnoga materijala pobjedniku I. Makaru. Iz izvještaja generala Dünewalda od 10.X.1687. doznaje se, da je Orahovicu lako zauzeo. Kad su Turci vidjeli, da ozbiljno kani Orahovicu napasti, pobjegoše iz grada, bojeći se, da će im odsjeći putove uzmaku te ostaviše u gradu nešto topova. Dünewald zaposjede grad sa 100 pješaka pod zapovjedištvom jednog kapetana.

Po Georgićevom popisu imala je Orahovica 200 dimova, po Kolonićevu od g. 1688. 26 kuća, 274 žitelja, a u okolini 33 napuštena kršćanska selišta. Službeni popis od g. 1702. podaje točniju slikuOrahovice i njegovih, tada isključivo doseljenih pravoslavnih žitelja. Donja se varoš protezala u dolini uz potok Orahovicu do gornje varoši pod gradom, koji su Turci ostavili pobjegavši pred carevcima u Brod. Zidovi grada još su visoki nu bez krova. U donjem dijelu grada ima devet odaja još strop, a tri nemaju više ni stropa. Gornji dio grada sav je bio razrušen, tek su postojali kransi podrumi. Dosta velika kapela još je sačuvala svod, a očito je bila katolička. Pod gradom su ruševine plemićke kurije a i u drugom se dolu nalaze taki ostanci. U donjoj varoši ruševine su katoličke crkve, od koje su si Turci sazidali bili onda još postojeće kupke. Za tursko doba bilo je to veliko mjesto, ali nitko od sadašnjih žitelja ne zna ništa o njemu, jer su se doselili poslije osvojenja tvrđe iz drugih krajeva. Samo starac Vučina Stojanić pamti, da je tu bilo 210 turskih kuća, Turci da su svi odlični bili i posjedovali kmetove u selima te morali na vojne polaziti. U tvrđi su bila tri age sa 60 vojnika. Za vrijeme popisa bilo je 119 kršćanskih kuća. Katolici imaju i svoju crkvu, ukojoj našički fratar služi misu (Crkva sv. Kate u Orahovici spominje se 1404. godine Od nje se sačuvao komad dovratnika pri ulazu u današnju sakristiju, op.a.).

Za ovako prostrano dobro mnogi su se otimali a među ostalima i grof Stjepan Orehovački, navodeć, da je to njegovo djedovsko imanje. Trud mu je bio uzaludan, jer imanje ostade komori. Pa kako su po staroj praksi dijelili osvojene zemlje raznim tuđincima, dobi barun de Cordua cijeli orahovički posjed sa 21 sesijom i sa 14 predija, ali ga već g. 1723. otkupi barun A. Fleischmann, koji preda sav posjed doskora grofovima Pejačevićima. Macedonac Dimitrija Mihalović kupi dobro za 35 000 for., a danas je gotovo cijeli onaj kraj u rukama baruna Guttmana.

 

~ 2013. - DRUGA GODINA VIROVITIČKE POVJESTICE ~

...više od 40 eseja i reportaža o povijesti našega zavičaja...

KOMENTIRAJTE I IZABERITE TEMU

Ako želite saznati nešto više o virovitičkoj povijesti, nekom detalju, događaju ili osobama iz bilo kojega doba, svoju želju možete ostaviti u komentaru ili napisati poruku na sljedeću adresu: vlatko.smiljanic@gmail.com.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virovitička povjestica



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: