Jelena Hrvoj talentirana je poznanovečka književnica koja je u posljednjih šest godina objavila ukupno pet romana. Riječ je o psihološkim trilerima koji su, zahvaljujući zazornim elementima i svojoj žanrovskoj posebnosti, vrlo brzo osvojili hrvatske ljubitelje kingovske mistične književnosti. Ove godine objavljena je njezina najnovija knjiga, roman „Drakona“. Tim je povodom autorica s nama podijelila svoje misli o narodnoj književnosti, domaćoj književnoj sceni i samoizdavaštvu.
Tijekom godina pisanja stvorili ste pravu malu vojsku ljubitelja zastrašujuće književnosti, stječući tako prešutnu titulu „hrvatskoga Stephena Kinga“, a ujedno ste i jedna od rijetkih hrvatskih književnica koja je svoje zanimanje usmjerila na književni horor. Kako se javilo zanimanje za ovaj žanr?
- Zanimanje za ovaj žanr nametnulo se prirodno. Barem si ja to tako tumačim. Oduvijek sam bila osoba sklona „mračnim“ temama, literaturi, umjetnosti općenito. No, velika je zabluda da se moji romani mogu klasificirati kao horor. Smatram da je to razlog zašto se dosta ljudi ne usuđuje uhvatiti moje knjige u ruke jer očekuju kako će duhovi i ostala nadnaravna stvorenjca iskakati iz svake stranice. A tu dolazimo do drugog dijela onoga zašto sam se opredijelila za žanr. Moji romani su psihološki trileri. Mračni, ali psihološki trileri s tek natruhama horora. A za taj žanr sam se, smatram, opredijelila jer sam ogroman empat i volim promatrati svaku reakciju i posljedicu, ma kakva bila, iz svakog kuta.
Osim elemenata fantastike, u svoje moderne romane unosite i primjesu lokalnih predaja i legendi. Kako se hrvatska narodna književnost uklapa u Vaše romane?
- Hrvatska je bogata mitovima i legendama, a oni su savršena podloga koja raspiruje maštu. Jedan od glavnih razloga zašto sam odlučila tkati legende u svoje romane je činjenica da mnogi od njih, posebno ovi meni poznati iz Krapinsko-zagorske županije, polako izumiru. Tužno bi bilo da legende koje smo slušali od djedova i baka jednostavno nestanu. Velik je to dio identiteta kulture lokaliteta. A ono najvažnije: vraški je zabavno pisati o stvorenjima kojima su vas plašili kad ste bili dijete.
Sve junakinje Vaših romana redovito su društvene „crne ovce“, marginalizirane antijunakinje često vođene negativnim osjećajima. Kako biste Vi opisali svoje likove?
- Upravo tako – antijunakinje. One koje služe kako bi ispričale priču koju nitko drugi ne može ispričati, a mora se. One su mahom osobe koje dolaze iz, na žalost, realnih životnih situacija i to mahom loših. Oblikuje ih život, okolina i događaji. I upravo zbog toga plešu rubom moralnog i nemoralnog. Zanimljivo je da su nastale s ciljem da tjeraju ljude na promišljanje, što i čine. U teoriji bi ih svi trebali osuditi, ali negdje duboko ispod kože suosjećamo.
Koji biste svoj lik mogli nazvati likom najznačajnijih poruka i zašto?
- Nemoguće mi je izdvojiti. Era Torin iz romana „Štorka“ i „Štorka Manifest“ služi kako bi prenijela poruku da postoje gori od najgorih i kako nikad ne treba okretati glavu od zla koje se događa oko nas. Billianet, Kaliope i Piksela iz „Durgine kuće“ ukazuju na probleme vršnjačkog nasilja kao i probleme odraslih koji često psihički osakaćuju djecu. Aurora iz „Dedivinacije“ je savršen pokazatelj svijeta kakav je sada i onog kuda vodi; od mentalnog porobljavanja tehnologijom, do efekta stada. I naposljetku, Drakona iz istoimene knjige služi kao katalizator stvarnog funkcioniranja mafije, ali ujedno i onoga što se kroz povijest događalo u našem podneblju. Svaka antijunakinja iz mojih romana ima strašno veliku ulogu i nikako ne želim izdvajati ni jednu od njih.
Objavili ste pet romana i svi su oni dio vlastite naklade. Kako ste se odlučili na samoizdavaštvo?
- Čudnjikav je to put koji nikada nisam krila od svojih čitatelja. Nakon godina i godina upornog pokušavanja pronalaska izdavača koji će se uhvatiti ukoštac s mojim romanima, jednostavno sam došla do točke pucanja. Nakon objave prvog romana sam shvatila da se dosta dobro snalazim u tim vodama sama. Broj čitatelja rapidno je rastao i to mi je dalo ohrabrenje da nastavim. Uz sve to moram napomenuti da je kod mene jako izražena tvrdoglavost i pomalo imam problem s autoritativnim ponašanjem, pa je i nekako logičnije da se kroz izdavaštvo probijam sama.
Po vašem mišljenju, što najviše „koči“ produkciju domaće književne scene?
- Kao i sve – financije. To je barem grubo objašnjenje. Naravno, korijen problema je daleko dublji. Sama činjenica je da je u Hrvatskoj kultura čitanja nikakva, pa odlazimo do činjenice da smo siromašan narod kojemu je knjiga krajnji luksuz i većinom nešto nepotrebno za preživljavanje. Kad pričamo o izdavačima, kod nas oni nisu potkožene megakompanije koje mogu funkcionirati poput samoodrživog stroja. Mnogi se oslanjaju na potpore države, te kasnije idu na provjeren proizvod koji je već reklamiran do besvijesti i provjeren od strane stranog tržišta i garantira prodaju, a to je strani naslov. Za kraj treba napomenuti kako čitatelji još uvijek imaju strašne predrasude prema domaćoj literaturi, a mnogi i nisu upoznati sa žanrovskom literaturom koja zaobilazi većinu pažnje struke. Postoji tu na tisuće problema za koje bi morale odraditi jedan podosta opširan razgovor da sve razjasnimo.
Osim pisanja romana, Vi svoju spisateljsku vještinu pokazujete i kao redovita kolumnistica časopisa „Kvaka“ za koji pišete kolumnu „Patnje mladog autora“. Na koje sve izazove nailaze mladi autori prilikom objavljivanja vlastitih tekstova?
- I ovo je pitanje na koje je jako teško odgovoriti u svega par redaka. Jako su rijetki oni koji su imali sreće pronaći izdavača dok su još bili apsolutno nepoznata imena. Iz sadašnje perspektive mogu jednim dijelom i shvatiti. Ako se vratimo na prijašnje pitanje i obrazloženje da domaći autor i njegovo djelo nisu profitabilni, gotovo nitko neće usmjeravati sredstva u objavu nekoga čije ime se tek pojavljuje na sceni. Ali sve to ne umanjuje realnu sliku koliko je to ustvari tužno. Postoje mnogi, mnogi književni dragulji koji odustanu i prije no što su počeli. Zatim imamo i jednu klanovsku elitu koja rijetko pušta ikoga u svoje krugove. Tu je i okolina koja na pisca gleda kao na parazita koji ne doprinosi ničemu, pa ljudi često bivaju obeshrabreni čak i od svojih najmilijih. A ako se pak odlučite na „samizdat“, morate biti svjesni da se nitko neće prelomiti kako bi vas financijski pogurao, a bez poznanstava i jako puno strpljenja mnogi će izgorjeti na samom početku. Volim napominjati kako je objavljivanje romana skup sport rezerviran za one kojima fali daska u glavi, koji imaju živce od čelika i neku pijanu dobru vilu koja se pak tu i tamo popikne pa joj štapić izbaci iskru sreće.
Jelenu Hrvoj možete pratiti i na njezinoj Facebook stranici Hrvoj-writer https://www.facebook.com/storkaandfriends.
