Odnosi majke i djece oduvijek su bili zanimljiva kulturna tema, ali s obzirom na njihovu specifičnost i posebnost (a i fragilnost koja se krije od ostatka svijeta), i svaki umjetnički ostvaraj je drugačiji. O jednom kazališnom ostvarenju koje u središte postavlja poseban odnos majke i sina mogli smo svjedočiti i na početku završnog tjedna dvadesetoga Virkasa, 7. ožujka. Predstava „Majka i dijete“ praizvedena je u rujnu 2023., a produkt je Istarskog narodnog kazališta u Puli. Autor teksta norveški je Nobelovac Jon Fosse. Za izvedbu ga je priredila dramaturginja Vedrana Klepica (u prijevodu Dubravka Torjanca), redatelj i autor vizualne slike je Matija Ferlin, glazbu i dizajn zvuka ostvario je Luka Prinčič, a dizajn svjetla Elvis Butković.
Glavne uloge zaigrali su Jadranka Đokić i Ugo Korani. I doista su, može se iskreno reći, igrali izvrsno. I jezik i emocija bili su sjajni, međutim, čarolija se često gubila u fosseovskom minimalizmu koji bi dijalozima dodavao zamornu težinu. Nadalje, ideja drvene scene (čime se približava i informacija o „zelenom“ mjestu radnje – Oslu) obložene najlonom koji bi se, dodavanjem svakog novog komada namještaja na scenu skidao, davala je priči određenu simboliku – sinovim povratkom praznina je postajala dom i sve ono što je čekalo, kao što je majčino srce vapijući iščekivalo trenutak ponovnog susreta s jedinim djetetom koje je ostavila, i ono što se štitilo od propadanja, moglo se iznijeti na svjetlo.
Pojedini komadići najlona ostajali su na drvenom namještaju kako bi, slučajno ili namjerno, predstavili sve ono što ne može biti izrečeno. Sjajno rješenje koje pridonosi priči su i dva identična drvena okvira koji dominiraju scenom i predstavljaju nedovršenost slike – majku kojoj nedostaje dijete i dijete kojemu nedostaje majka. Kretanje glumaca scenom također odražava čežnju za bliskošću do koje se ne zna doći nakon svih izgubljenih godina, no na trenutke to pomicanje djeluje izuzetno plastično (ponovno u maniri hladnih skandinavskih zemalja lišenih emocija). Disonantan i predug zvuk s početka i kraja predstave također nije blagonaklon izvedbi jer djeluje nepotrebno i iritirajuće, no i taj zvuk ipak nadmašuje jedan još odbojniji.
Riječ je o tišini. Jasno, majka i sin ne znaju što bi si rekli nakon višegodišnje odvojenosti, no sveprisutna tišina u stankama između dijaloga slama koncentraciju. Đokić vrhunski predstavlja ranjenu majku i na sceni postepeno kroz razgovor sa sinom publici daje do znanja kakva joj je sudbina i zašto je oblikovana tako kako jest (imala je strogu religioznu majku, sama je mlada postala majkom, željela je studirati i napredovati, željela se maknuti sa sela), no šteta je što se sinova priča i emocije ne razvijaju kako bismo, kad se svjetla upale, bili bogatiji za jednu priču, poruku, ne samo za umjetnički doživljaj. Nedovršavanje, kruta nejasnoća priče i sivilo atmosfere u konačnici nas dovode do majčine rečenice (koja bi se mogla smatrati i motom ove predstave): „Sve je to tako jezovito.“
