KOLAR inflacija je odgovornost Vlade, ne može se prebaciti na trgovce
Sindikati upozorili na probleme u obrazovanju povodom Međunarodnog dana obrazovanja
HAKOM-ova brošura Ključevi sigurnog interneta za 50.000 učenika
Nova TV priprema ponudu za dodjelu nove koncesije
Sabor u petak glasa o vraćanju Josipa Dabre u saborske klupe
Uručeni Sporazumi o preventivnim pregledima za hrvatske branitelje za 2025.
SLJEPĆEVIĆ Naš film govori i o situaciji u kojoj smo danas

  Malo soli

Sve ide kako treba

  Željko Bošnjak           18.02.2011.
Sve ide kako treba

Afrika ide prema Europi. Doslovno. Zapravo, sve ide kako treba. Samo vi dalje marite za svoje male živote. Zemlja se okreće tako da Sunce rasvjetljava sve njezine dijelove, kontinenti plutaju na magmi, susreću se, odlaze, potom se opet sastaju da dijele raznovrsni život koji se na njima hrani sunčevom toplinom, vjetar raznosi prašinu iz koje smo svi nastali i u koju se sigurno vraćamo. Samo mi ljudi danas kompliciramo i pravimo probleme, crtamo granice po golemim prostranstvima koja imaju vlastitu agendu i koja ne zanimaju patetične političke, vojne i ekonomske podjele jedne bijedne vrste koja se pojavila i prolazi. Mi se sada pitamo tko će kome prirediti doček i kakav će on biti u vrijeme kada se kontinenti sretnu? Tko će imati vlast i tko će raspolagati resursima? Ali koga briga? Pa nas je briga, naravno, jer se stalno dijelimo. U davnoj prošlosti je crni otac Kunta Kinte pustio djecu neka idu u svijet, oni su potom zaboravili tko su, te se jednoga dana probudili kao Abdulah, Conrad i Ling-Ling. I svatko se od njih, tim redom, kroz povijest vraćao doma, u Afriku, ali ne s darovima, već da nešto uzme od obitelji. To je najkraći opis naše disfunkcionalne familije.

Gledajući povijesno-politički, u masovnim razmjerima, najprije je došao Amun, zatim Fuad uzeti afričku zemlju i tamo je ostao. Potjerao je crnu braću južnije, nek' idu s Alahovim blagoslovom. Potom je u Afriku došao blijedi James, te u ime Kristovo počeo odnositi dijamante, bjelokost i odvoditi ljude. Danas sjever kontinenta posjećuje Gustaf sa svojim solarnim postrojenjima za električnu energiju, a tamo južnije marljivi Ping-Pong čak iz Azije investira u pogone s jeftinom afričkom radnom snagom. Izgleda funkcionalno, ali nije. Afrikom teče trgovina ljudima, oružjem, naftom, dijamantima, životinjama, uporabom krvoprolića ili ucjene, sve to da bi nešto dograbili pojedinci diljem globusa dok moj crni brat nema miran san, jer nema više svoju zemlju ni svoj dio slobodnog neba.

Europsko solarno postrojenje u sunčanoj pustinji je čak pohvalna stvar, dapače. Sunce ima veliko srce i energiju za sve nas, grije nas bez obzira tko smo i taj je izvor najbolje rješenje koje smo ikada mogli eksploatirati. EU ulaže milijune u opremu kojom neće pokriti ni 1% Sahare, razvlači kablove preko Mediterana i do 2050. planira iz sjeverne Afrike električnom strujom snabdijevati veći dio svog kontinenta. Nikome se ne čeka 50 milijuna godina da nestane Sredozemno more i kontinenti se nabiju u jednu zemljanu masu. Nama energija treba sad i mi to idemo uzeti, na ovaj ili onaj način, kao što smo uvijek radili. Što se tiče Sunca, to je sasvim OK. Da surađujemo u krdima i čoporima poput ostalih živih bića uživali bismo sunčevu svjetlost, hranu i vodu podjednako. Ali mi nismo takvi. Nama sitničavim ljudima uvijek predstavlja problem tko daje, a tko uzima. Čak i kod homoseksualaca koji brbljaju o nekakvoj ljubavi mi drugi postavljamo pitanje razlike između partnera. Jel' nekoga zanima u takvim vezama tko je "mama", a tko "tata"?! Tako i u današnjem trulom društvu nama kao mnogo znači odrediti kontrolu, tko distribuira energiju, a tko je troši. Tko tu koga? Hej, više nas brine tko zarađuje! Moja crna sestra i njena gladna djeca? Nema šanse.

Prema današnjem tijeku događaja, ipak je sve s nama ljudima kako treba, odnosno, uredno vlada pogubna zbrka. Ling-Ling nudi jeftinu robu po svijetu i otvara postrojenja u Africi. George misli da ima svjetsku dominaciju kroz ekonomiju i vojnu silu, Ahmed uspostavlja islamsko uporište od Indonezije do Afrike, a Suada mu rađa djecu po  Europi i Americi, te prijeti šerijatskim zakonom svoje teokracije današnjoj civilizaciji. Na Balkanu imamo čak i više sofisticiran problem kad se sretnu Jovanović i Špoljarić, bilo gdje - na plaži, na nogometu, na poslovnom sastanku - samo sijevaju mržnja, pajseri i ideje kako zeznuti onog drugog. Iako nas ne razlikuje boja kože, to nije problem, uvijek se nađe neka razlika zbog koje treba drugome razbiti zube.

Kada se kontinenti sretnu, hoće li možda obrezani Ping-Mustafa-Pong prodavati afričku struju tada najvećoj europskoj džamiji u Parizu, hoće li Alfred s kriglom piva u ruci biti na slici udžbenika iz povijesti, ili više konačno uopće neće biti ni jednog debelog Homo sapiens blijedog glavonje da sjedi na carini između Tunisa i Švicarske? Na kraju, koga briga? Ono što danas gradimo sutra je prašina koju vjetar raspršuje. Prašina iz koje smo svi nastali i u koju se sigurno vraćamo. Jedino mi izgleda kao nepravda što će prašinu tijela Williama koji je na burzi zarađivao milijun dolara godišnje iz krvavih afričkih resursa vjetar miješati s prašinom moje sestre Ntombi koja je umrla od gladi. No, imam drugih stvari zbog kojih se moram žderati.

Tješi me izvjesnost da se kontinenti zbližavaju, svake godine nekoliko centimetara, te da to rade čak i kroz potrese koji nam kvare namjere, i tješi me da Sunce nesebično grije ovaj svijet i neki drugi život na njemu. I još to me tješi, da, zapravo, sve ide kako treba...

Komentari




Još iz kategorije Malo soli