SLATINA - Slatina je kraj bogate materijalne i nematerijalne kulturne baštine, i naš je zadatak prepoznati te vrijednosti, evidentirati ih, opisati i sačuvati ono što možemo sačuvati, rekla nam je ravnateljica Zavičajnog muzeja Slatina Dragica Šuvak prilikom razgovora u povodu jučerašnjeg Dana očuvanja kulturne baštine.
No, samo središte Slatine, najvećim dijelom izgrađeno u 19. stoljeću, nestalo je. Danas se čuva ono malo što je ostalo, pa je nekoliko objekata obnovljeno prema svim propisima struke. Jedan takav primjer uspješne obnove je zgrada starog kotara, u kojoj će biti i Zavičajni muzej Slatine za Božić otvoriti svoja vrata. Osim ustanova, sada već i privatnici nastoje svoje stare objekte suvremenim materijalnima urediti kako su nekad izgledali. U Vaškoj, Gornjem Predrijevu, Sopju, Kozicama, Miljevcima, nalazimo u nekadašnjem stilu obnovljene starinske kuće, s fasadama zagasitih, pastelnih boja, kakve su nekad bile, i s drvenim kapcima, što znači da još ima majstora koji to znaju raditi. Najljepši primjer očuvanja graditeljske kulturne baštine je voćinska crkva, koja je preživjela i Turke, i Nijemce, i Srbe, i obnavlja se u najljepšem svjetlu, kakva je bila u 15. stoljeću. Taj vjerski objekt pokazuje kontinuitet naseljavanja i življenja na duhovnom prostoru sačuvanom do danas. Zbog velikog značenja takvih objekata za prošlost jednog naroda, oni su i bili najčešća meta agresora. 
Predmete materijalne kulturne baštine moramo čuvati, jer njihovim uništavanjem ili prodajom kraj osiromašuje. Kulturno-umjetnička društva čuvaju nematerijalnu baštinu u vidu pjesama i plesova (Dika u Slatini, Podravac u Sopju) i nekadašnjih običaja, poput „Matkanja" u Sladojevcima (KUD Slavonac), a takva baština je i jezik, pismo, narječja, ali i znanje koje narod ima o izradi pojedinih predmeta. Nematerijalna baština prenosi se generacijama s jedne na drugu, a vrlo je ugrožena iz više razloga. Neki predmeti danas se više ne upotrebljavaju pa zamire i znanje izrade tih predmeta, a to je većinom pitanje starih obrta. Približio se i način života na selu i u gradu. Izgubili su se i lokalni izrazi pa mnogi mladi danas ne znaju, primjerice što je „trlica" i čemu služi, kao i mnogi drugi predmeti koji su nekad bili u upotrebi.
O predmetima koji su vezani za život na selu i danas se ponekad misli da su manje vrijedni i da ih ne treba čuvati jer više ničemu ne koriste pa je i etnografska građa ugrožena. No, čini se da ljudi polako počinju uviđati vrijednost kulturne baštine. 
Muzeji prikupljaju predmete i znanje o tim predmetima te im omogućavaju nastavak „života" u jednom drukčijem ambijentu. Mi imamo zadatak da sve to sačuvamo, da bi se po predmetima kulturne baštine koje imamo moglo govoriti kako smo stari narod, kako je u ovom kraju postojao kontinuitet naseljavanja, kako su ljudi nekad bili vrijedni i sve to znali raditi. Osim uporabne vrijednosti, svaki taj predmet ima i dekorativne elemente, kao određeni pečat vremena i čovjeka koji je u njegovu izradu unio i dio svoje osobnosti.
