Šutio sam i ja jučer pet minuta pridružujući se tako kolegama iz cijele Hrvatske u akciji Sindikata novinara Hrvatske «Pet minuta gromoglasne tišine» koju provodimo u povodu 3. svibnja Svjetskog dana slobode medija. U osnovnoj školi Vladimir Nazor pratio sam Županijsku smotru tehničkog stvaralaštva učenika osnovnih škola. Pet minuta prije podneva, u školskoj knjižnici baš je završavalo predavanje «Temeljna obrada digitalne fotografije», otišao sam na školsku terasu i promatrao Masarykovu.
Šutjele su i moje kolege iz «Glasa Slavonije» u kojem zarađujem plaću. Ali novine moraju izaći, čitateljima su one svakodnevna potreba i navika, događaji moraju biti popraćeni, oni ne čekaju naša dogovaranja i Kolektivne ugovore. Zato naša šutnja nije bila tako gromoglasna. Kod nas u novinama, pa i ovdje na Internetu, to je malo drugačije nego kod kolega na radiju ili televiziji. Tamo se može prekinuti program na pet minuta pa neka slušatelj i gledatelj misli što se dpgađa i kako je to kad novibar ne radi, ali još se nije dogodilo da na stranici novina nema dva stupca u lijevom kutu gore jer je dopisnik štrajkao.
U povodu Svjetskog dana slobode medija nisam razmišljao o plaći i ardnim uvjetima. Tako mi je, kako mi je! Radim u privatnom mediju, član sam Sindikata, potpisao sam Kolektivni ugovor i borim se koliko mogu, gunđam, tražim više... Jučer sam razmišljao o drugoj vrsti pritisaka koji podosta otežava moj rad i pravo javnosti da bude informirana. Gradski vlastodršci su se opasno naljutili na mene zbog tema koje sam obrađivao, toliko da me više ne obavještavaju o svojim aktivnostima, ne zovu na protokolarne i radne sastanke, izbjegavaju telefonske pozive i susrete. Pa, ako ste primijetili na ovim stranicama nema tih likova onda je to zbog toga, a ne što ih ja ne volim.
Nekada, u onoj državi, odgovorni su pokušavali prikriti svoju odgovornost (dobro ih pamtim, dva važna druga koja su mi tada, kada sam kao srednjoškolac radio u omladinskom tisku, otežavala posao i danas su na odgovornim mjestima, jedan čak i vijećnik HDZ-a u Gradskom vijeću) proglašavajući osjetljivu temu općim društvenim interesom i štetom koja može biti nanijeta «cijelom kolektivu». Danas, kad dodirnem «osjetljivu temu» kažu mi da ne volim Virovitici i pišem protiv ugleda ovog grada.
Na žalost, obično takvu brigu o ugledu grada povedu ljudi koji o tom istom ugledu nisu vodili računa kada su probleme i prekršaje pravili.
