Sreća u tim trenucima, ako se to može nazvati srećom, bila je u tome što se emitiranje tih emisija zbivalo u vrijeme kada bi običavala pripremati jelo pa bi zatvarala staklena pomična vrata između kuhinje i dnevnog boravka. No, uzalud! Decibeli su se probijali kroz sve prepreke. Njena majka bi u to vrijeme sjedila kao poglavica u fotelji njenog muža (na što se on silno ljutio, ne želeći da itko zauzima njegovo omiljeno odmaralište).
No, mama bi fotelju približila TV prijemniku i zabuljila se u ekran potpuno se udaljujući od svijeta koji ju je okruživao. Upijala je dijaloge i slike tuđih poremećenih života kao da u njima traži neku utjehu za svoj vlastiti. Ili, jednostavno iz neke sado-mazo potrebe koju još u ovom trenutku nije mogla odgonetnuti. Mama je znala da njoj emisije tog tipa ne leže, pa bi s vremena na vrijeme pomislila kako joj ona to namjerno radi, mada se klonila takvih dijagnoza.
<<< Sumanta (1)
Ema bi se silno trudila „isključiti“ iz te priče i nekako bi se uspijevala smiriti posvećujući svoje misli povrću i drugim namirnicama koje bi pripremala. Inače je voljela kuhati za svoje ukućane njihova omiljena jela, mada se ne bi moglo reći za nju da je rođena kuharica. Njeno polje zanimanja oduvijek su bile knjige i pisanje. S vremena na vrijeme među njene misli bi se ipak provukle riječi ljudi s ekrana. Upadale su kao muhe u med iako se ona silno trudila ignorirati ih.
„Gospođo, neću dozvoliti takvo ponašanje u sudnici“ – začuo bi se blagi, ali odrješit' glas suca.
„Ali, gospodine suče, ta kurva mi želi oduzeti dijete! Oduzela mi je muža, sad želi i dijete!“
Sudac se obraća zapisničarki „Pišite! Kaznom od 150 eura, kažnjava se osoba N.M. zbog nepoštivanja suda i neprimjerenog ponašanja.“
Nakon što bi utihnuli glasovi u sudnici, kroz zrak bi se zaorile svom snagom džingl reklame sa svojim imbecilnim porukama i slikama koje su sve redom imale neki seksistički naboj i insinuacije.
Jutro, koje je njeno najkreativnije vrijeme i u kojem bi u miru uz ispijanje jutarnje kavice, mogla ispisati stranice i stranice, odlazilo bi u dim i pretvaralo se u borbu sa sobom.
Ustati i reći majci da ugasi televizor pa se onda ostatak dana gristi što je nedužnom starom čeljadetu oduzela ono malo radosti što mu je još preostalo. Ili se i dalje hrvati s osjećajem mlakonje koji se ne zna zauzeti za sebe.
„Samo se duri u sebi. Tko ti je kriv što uvijek misliš na druge“ – mrsko bi mrmljala sebi u bradu.
Ručak se krčkao na peći, oprala je suđe i opet se zanijela mislima kako bi mogla napisati najljepše stihove samo kada bi buka s druge strane vrata utihnula.
Njene nade su već sljedećeg trenutka potopljene kao mjehur od sapunice kad bi s ekrana krenula špica „Inspektora Vinka“ .
„Moj Bože, poludjet ću!“ – vriskala je već u sebi.
Začula je teške korake kako se vuku po pločicama, otvaraju staklena pomična vrata i majčin hrapavi glas koji je zvučao kao da dolazi sa nekog drugog svijeta.
„Ja bih malo grožđa jela, može?! „ - S uzdizanjem glasa na ono „že“ što bi ju dodatno razjarilo.
Uvijek bi u svemu što radi tražila dopuštenje! Ema nije znala više radi li se tu o pristojnom ponašanju ili nekakvom vraćanju u ono infantilno, djetinjasto. Ili možda neki podsvjesni poriv da ju živcira. Libila se prevelikog analiziranja, no to je navika koje se teško oslobađala. Uvijek je voljela zaviriti malo „iza pozornice“ kako se to kaže i tražiti u ljudima ono što ih pokreće a da toga nisu niti svjesni. Iz poštovanja prema majci i kao starijoj osobi suzdržavala se izvana, no u sebi je gomilala ljutnju do bijesa prema starosti. Starost joj se činila ružnom. Gadljivom. Sa tijelom koje propada, obješenom smežuranom kožom, plavim venama iskočenih po tankim rukama pjegave kože, mozgom koji zaboravlja i pretvara se u neko besmisleno ponavljanje uvijek istih priča.
Nadala se da će njena starost ipak biti malo ljepša. A možda i gora?!!!! Užasavala se.
***
Od iste autorice
Slaba točka
Priče s ulice
biLJana
