Činilo joj se da će svaki put eksplodirati kada začuje da je televizor uključen. Naravno, na najjače! Emisije „Krv nije voda“ i „ U sudnici“ ili kako se već ne zvaše, od kojih joj se doslovno dizala kosa na glavi. Često je sebi pokušavala objasniti otkud joj toliki otpor prema tome. Osim vrlo loše glume, odnosno ne – glume ljudi dovučenih sa ulice, prezentiranje ljudske gluposti, neodgovornog ponašanja, zlobe, pohlepe, laži, zataškavanja, osveta i sličnog, nije se nikako uklapalo u njen sadašnji životni okvir.
Ta, tek je prošlo nekoliko godina otkada se riješila svoje životne drame i započela koliko toliko miran i kreativan život da bi dopustila da joj taj dragocjeni prostor duše zauzimaju tuđi problemi. I glupost! Da, gluposti su bile ono na što je posebno bila osjetljiva. Da li je to bio tihi otpor prema vlastitoj, nije znala jer se nije smatrala glupom osobom. Ishitrenom, nepromišljenom nekada, to da!
Usput se pridržavala i jedne od lekcija koje je kroz svoje mučno razdoblje uspjela naučiti. Drži se svoga života! Svatko je odgovoran za sebe i nikoga ne možeš mijenjati. Ne zagađuj svoju dušu problemima koje nisi sama stvorila. Možda se to čini kao nedostatak empatije, ali sigurno je dio poglavlja kako voljeti sebe. Da, to poglavlje je bilo njeno najteže iskustvo.
