Banner
U Hrvatskoj 10 slučajeva majmunskih boginja, očekuje se dolazak cjepiva
Hrvatska po stanovniku godišnje baca oko 71 kilogram hrane
Djeci iz Ukrajine darovani bicikli, romobili, role i oprema
Na Makarskom primorju više od 55.000 gostiju
U Međimurju otvoren vidikovac na Mađerkinom bregu s pogledom na četiri države
Njemački predsjednik: Putin vodi rat protiv europskog jedinstva
Neslužbeno: gorivo će pojeftiniti

  Kazalište Virovitica

Sukob tradicije i slobode

  Marina Mađarević           22.06.2022.         1877 pogleda
Sukob tradicije i slobode

Kazalište Virovitica je za ovogodišnje „Virovitičko kazališno ljeto“ uprizorilo premijeru dramskoga teksta „Tango“ poljskoga dramatičara i književnika Słavomira Mrożeka koji je originalno objavljen u časopisu „Dialog“ 1964. godine, a praizveden na sceni 1965. godine. Drama je to koja, na znatno bljeđoj liniji beckettovsko-ionescovskog teatra apsurda, a više filozofski-kritičkim sadržajem, pokušava prikazati sukob tradicionalnog i modernog, zakona i sloboda, znanosti i umjetnosti.

Ovaj komad izbjegava u središte postaviti humanističke boljke neshvaćenih, jednako kao što izbjegava i izvrgavanje psihologije fragilnoga pojedinca masi. Umjesto toga, objeručke se prihvaćaju sociologija i filozofija kao temelj mišljenja, čime se djelo na neki način udaljava od gledatelja i oduzima mu prijeko potrebnu mogućnost katarzičkog učenja kroz emociju i doživljaj. Ono što ostaje jest prebiranje po vječnom sukobu „Ja“ i „Drugo“, „nekad“ i „sad“. Sam početak te „zavade“ srca i razuma kreće na vrlo zabavan način, no s vremenom dijalog (čitaj: ispucavanje hiperfanatičnih filozofskih loptica koje nisu bliske i aktualne današnjem vremenu) postaje zamoran pa se gledatelj (bivam apsolutno subjektivna i sklona toj ideji, uz duboke isprike) može uhvatiti u raljama drijemeža i iščekivanja svršetka.

Teško je ovu pojavu zamjeriti redatelju i prevoditelju teksta (Jasmin Novljaković) koji je stvarao po izuzetno dugom i kompleksnom tekstu, poštujući Mrożekovo djelo. Sam tekst najveća je točka spoticanja cijele predstave, svi ostali dijelovi djeluju i više nego funkcionalno.

Zamjeriti se ni u kom slučaju ne može i ne smije ni sjajnoj glumačkoj postavi koja je utjelovila šarene likove: Goran Vučko (kojemu je i inače vrlo teško naći zamjerku) ušao je u ulogu hamletovski nastrojena tradicionalna znanstvenika i studenta Artura, energična Snježana Lančić uvjerljivo je i krajnje opušteno (poput „djeteta cvijeća“) utjelovila njegovu slobodoumnu majku Eleonoru, Igor Golub igra Arturova oca Stomila (snažno i vrhunski prenoseći slobodan, nekonvencionalan duh artista na kakvoga nailazimo u Jacku Jeffa Bridgesa u filmu „Kralj ribara“, istovremeno i šašavog, dokonog mudrijaša), Blanka Bart u maniri junakinja iz sitcoma „Zlatne djevojke“ i „Pa to je fantastično“ na scenu donosi anti-baku kartašicu Eugeniju (igrajući sportski i genijalno kao i uvijek).

Eugenijina brata Eugenija na scenu je donio Draško Zidar (djelujući pomalo kontrastno bezbrižnoj modernoj sestri, stoički odmjereno i besprijekorno iznoseći lik tradicionalista sklona uzvišenom vlastelinskom racionaliziranju – ovakav glumac s lakoćom bi mogao postati dio glumačke postave britanske serije „Downton Abbey“), lik naturaliziranog, priprostog i jednostavnog Edeka, čije me ime podsjetilo na Sinjsku alku u kojoj se edekom naziva konja bez jahača, zamjenskog vojvodina konja s velebnim uresjem (na što i sam lik podsjeća – snagu bez pokrića), igra sugestivni Goran Koši (bivajući pomalo marginaliziran kao lik, a zapravo je upravo on naličje velike većine današnjega društva zauzeta tjelesnošću, niskim strastima, manjkom znanja koje preuzima vlast nad svijetom), dok je mješavinu ljubavi, ženstvenosti i erosa odigrala Monika Lanšćak, efektno donoseći na scenu džepnu Veneru Alu koja je sve ono što pragmatični i principijelni Artur nije (osobito raduje Monikin veliki napredak u govoru koji je itekako uvjerljiviji od prvih predstava s kojima je tek započinjala svoje kazališne korake na virovitičkim daskama).

Sukob tijela i uma, starog i novog najbolje se može vidjeti u tangu koji plešu Edek i Eugenije, stvarajući time jedan impresivan scenski prikaz. Još jednom savršenom scenom u nizu može se smatrati i scena naglog paljenja svjetla iznad kartaša (Golub, Bart, Lančić, Koši), koja je opasno podsjetila na likovno djelo Cassiusa Marcellusa Coolidgea, pse kartaše, koji su sjajno naglasili kič i parodiju društva. Ovakve sjajne scene možemo zahvaliti majstorskom radu scenografa Davora Molnara i oblikovatelja svjetla Domagoja Garaja, kao i tehničkom oblikovatelju Mladenu Vlainiću.

Sjajan posao odradile su i kostimografkinje Jasminka Petek Krapljan i Sanda Štrković, povlačeći paralelu između opuštenosti i glamura, slobode i pravila, krojeći pritom metaforiku u metraži i pretvarajući ideju teksta u kostim.

„Tango“ je komad koji varira između dviju oprečnih rečenica: „Pobuna je stijena na kojoj progres gradi svoju crkvu.“ i „Umjetnici su kuga, oni su prvi nagrizli epohu.“ Usprkos silnom previranju i borbi dvaju shvaćanja svijeta (tradicionalnog i apstraktnog), zbog dužine je teško sintetizirati bit teksta. Ipak, ne može se pobjeći od činjenice da predstavu snažnom čini vrhunski tim i njihov timski rad.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Kazalište Virovitica