Roman u nastavcima: Doba propasti
25. poglavlje: Sudnji dan
Prethodna poglavlja
Kolaps koji je zavladao u Gospodarevoj palači i neizvjesna sudbina s kojom je bio suočen njegov narod jednostavno nisu mogli potrajati i znalo se da će takvo nestabilno stanje vrlo brzo donijeti dramatični preokret- ili katastrofalno, potresno i nepopravljivo uništenje ili korjenitu promjenu zbog koje će cijeli ljudski svijet zakoračiti u novo i bolje doba. Negdje na periferiji jezovite Galerije Paralelnih Svemira prva su se svjetla počela gasiti, a zajedno s njima nestajale su mnoge paralelne stvarnosti i bezbrojni životi u njima. Mnogi teški ratovi i idilična mirna društva u trenu su utonula u nepostojanje, mnoštvo ljudskih patnji i radosti, nastojanja i težnji bez milosti je prelazilo u ništavilo dok su tekli zadnji trenuci odlučujuće bitke u kojoj više ne postoji dobro i zlo, nego samo oni moćniji i oni slabiji. Većina čuvara svemira u nesvjestici je ležala na crnome podu izgubivši svu volju za borbom i nisu se pokušavali oduprijeti teroru niti su nastojali išta promijeniti, znajući da za njih više nema spasa i da će ih životi uskoro napustiti. Još je samo nekolicina izgubljeno teturala preko nepomičnih tijela svojih saveznika, kao da žele pronaći neko svemoguće oružje ili neprocjenjivo čudo kojime će biti u stanju izbjeći svoj neminovni poraz. Iz beživotne hologramske kugle iznenada izbije siloviti vrtlog te počne nezaustavljivo harati Galerijom bacajući bespomoćne Gospodareve ljude na zemlju, a dok je nemilosrdno udarao u nadasve osjetljive hologramske projektore njihova ionako slaba svjetlost prestala je treperiti u samo nekoliko sekundi. Ondje je uništenje bilo gotovo potpuno jer više nije postojao niti jedan pobunjenik kojeg je valjalo zastrašiti, niti jedna nada za ugasiti i niti jedan spasonosni izvor energije što ga je trebalo onesposobiti. U tom zlokobnom, mutnom i hitrom vrtlogu kao da je postojala neka napredna i izopačena inteligencija slična Izdajnikovoj svijesti jer kako je njegova jakost jenjavala posljednjim je snagama letio k Bezvremenskoj Vijećnici gdje su sjedili vrhovni vođe dobra i zla i gdje je još mogao postojati onaj zadnji tračak otpora.
-Smak nastupa za samo osamdeset mikrociklusa! Pripremite se za propast!-isti onaj zastrašujući glas koji se tek prije nekoliko minuta orio Galerijom, sad je odjekivao pustim prostranstvom Vijećnice, hraneći taj snažni očaj koji je neprestano rastao u Gospodarevom kamenom srcu i potičući novu zadovoljstvo u Izdajnikovom odvratnom umu.
-Ja više ništa ne trebam učiniti! Sad trebamo samo čekati! Moraš već jednom samom sebi priznati da si inferiorno i manje vrijedno stvorenje i da ćeš se naposljetku pokoriti mojoj volji!-likovao je Izdajnik mirno i spokojno, ne dižući glas i ne ispoljavajući niti najmanji gnjev prema svome neprijatelju. Nije mu htio prepustiti to zadovoljstvo da ga pamte kao luđaka i tiranina koji je zaposjeo prijestolje divljaštvom i silom, neg4o je sada mirno i časno htio preuzeti vlast, kao da Gospodar jednostavno nije dostojan njegove srdžbe.
-Sad shvaćam što je tvoj cilj, vođo! Ova loša stvarnost uskoro će se ugasiti i započet će novo i bolje doba! Dopusti mi da s tobom podijelim vlast i da obojica budemo jedina superiorna bića. Nisam li na kraju svega to zaslužio.-zaluđen tim pragmatičnim žarom koji je bliještao u Izdajnikovim očima i obuzet snažnim riječima mržnje kojima je on neprestano obasipao svoje protivnike, Sluga zaboravi na sve svoje tlapnje i brige te izgubi razum odlučivši podržati njegov stravični plan do samoga kraja.
-Moraš znati da izdajica uvijek ostaje izdajica. Ako sam izdao ovo jadno carstvo, svakog trena mogu izdati i tebe.- reče Izdajnik lukavim i prepredenim tonom te posegne za svojim razornim laserskim pištoljem.
-Siguran sam da mi to nikad nećeš napraviti jer ipak sam jedan od tvojih najvjernijih podanika. Sve sam učinio za tebe i nikad te ne bih napustio.-odgovori Sluga samouvjereno, ne sluteći dokle uistinu sežu Izdajnikova pokvarenost i zloba.
-Bilo bi posve prirodno da te poštedim. Bez tebe uopće ne bih došao tako daleko.-izusti Izdajnik prikrivajući svoj podli smiješak.-Ali više mi nisi potreban! Čini mi se da ćemo se morati oprostiti!-njegovo lice iznenada poprimi luđačku grimasu, ruka mu bijaše ispružena prema Sluginim stisnutim prsima te on bespoštedno pritisne okidač, ne pristavši ni sa kim podijeliti moć. Još dvadeset mikrociklusa čekao je Gospodar u tišini dok ga je Izdajnik s užitkom gledao kako vene, kad se kroz legendarna vrata Vijećnice, koja su oduvijek slovila neuništivima, iznenada probije mahniti sivi vir. Na hladnom i sterilnom metalnom podu uskoro su ležale tri potresne prilike čiji je dolazak posve zaprepastio obojicu okorjelih neprijatelja i čiju pojavu nitko do posljednjeg časa nije mogao predvidjeti.
-Kako si uopće dospio ovamo??! Nije ti bilo suđeno da me ponovno ugledaš! Spasi moju civilizaciju i bogato ću te nagraditi! Ovo su naše zadnje minute, ali ako se udružimo još stignemo ispraviti svu štetu koja je učinjena!-u Gospodarevim tamnim očima ponovno se pojavila iskrica tople i iskrene nade, no kad pored Čovjekovog nemirnog lika zapazi još jedno potpuno identično stvorenje, tijelom mu ponovno prođu hladni trnci i obuzme ga strašna spoznaja.-Što?! Kako si uspio otkriti moj plan?! Kako si uspio naći svoju drugu narav!? Poslušaj me dobro! Što god se dogodilo, ne smiješ ništa znati o svome podrijetlu! Jedino ćemo tako moći odgoditi kraj.- gledao je Gospodar duboko u oči Čovjekove prošlosti kao da promatra lice neukog djeteta, ne znajući kome se zapravo obraća i smatrajući da će nakon tolikih laži tako lako moći pridobiti njegovu poslušnost.
-Obraćaš se krivom Čovjeku, naivni lažljivče! Ja sam mu već odao sve tvoje podle planove i sad ti više nikad neće vjerovati! Dugo si se smatrao savršenim, nepogrešivim i nedodirljivim moralnim vođom, no ubrzo će se sve oko tebe urušiti poput kule od karata!-Izdajnikov bliski suradnik zagleda se zajedljivo u Gospodarevo lice te mu oda nadasve bolnu i teško podnošljivu istinu.
-Tvoj ponižavajući pad svakim je trenom sve strmoglaviji! Bojim se da uopće nećeš dočekati kraj stvarnosti! Tvoji vlastiti ljudi počeli su te mrziti! Njihovo će te nezadovoljstvo dovesti do sloma i njihov će te bijes stajati života!-ne mogavši više obuzdati svoje pokvarene nagone i potpuno odbacivši svoju ionako prividnu čast, Izdajnik mu se obrati posve uobičajenim glasom psihopata.
-Kako si mi mogao to učiniti! Moj cijeli uzaludni život bio je samo tvoje licemjerno djelo! Od početka sam bio tek obični pijun kojeg si iskorištavao za svoje besramne ratove!-uzvikne Čovjek strogim i prodornim glasom dok je u njemu kipio bijes. U Gospodarevim kaotičnim očnim šupljinama pojavila se mistična zelena nijansa koja još nikad u njima nije postojala, a bila je to boja istinskoga straha nekoć moćnog vladara čije su vojske još odavno izgubljene i kojem su čak i oni najodaniji podanici bespovratno okrenuli leđa. Bića Čovjekove prošlosti i budućnosti potrče jedno k drugom puna mržnje, toliko brzo da se činilo kako će se uskoro sjediniti u jedno nesretno stvorenje razdirano nepomirljivim suprotnostima.
-Pripremi se za smrt, ti suvišni stvore! Dobro znaš da si bespomoćan protiv mene! Moja će propast biti i tvoj kraj, a ja neću odustati dok god ne izbrišem svoju nesuđenu budućnost!-nastojeći obeshrabriti svoga smrtnog neprijatelja, zlobnik posegne za revolverom pripremajući se za presudni hitac.
-Ovdje zemaljsko vrijeme ne znači ništa! Ono je tek jedna od dimenzija bezbrojnih paralelnih svemira! Moja je postojanje sada samostalno i mogu te uništiti bez imalo bojazni!-odvažni ga Čovjek lukavo pogleda dok je njegov glas odisao velikom hrabrošću te uperi svoje smrtonosno oružje u znojno čelo svoje sramotne povijesti, ne pristajući još na konačni poraz.
-Ne bi se usudio! Ni sam nisi siguran u to što govoriš! Ovakvo što se još nikad nije dogodilo!-preplavljen jetkom i hladnom jezom i obuzet iznenadnim strahom, on počne govoriti užurbano i rastreseno, znajući da Čovjek ima pravo. Brzo je odlučio ispaliti kobno zrno u svojeg mrskog potomka kako bi sačuvao vlastiti život, no već je bio pokošen Čovjekovim neizmjernim gnjevnom, a iz njegovog beživotnog lica tekli su potoci vrele krvi, stvarajući jarku crvenu lokvu na bezličnom podu.
-Ti si nakon svega ostala moja jedina saveznica! Još me nisi napustila, ljepotice! Nikad nisam upoznao bolju djevojku od tebe! Ni prema jednom ženskom stvorenju nisam osjećao takvu neodoljivu privlačnost kakvu osjećam prema tebi! Uspjela si smekšati moje kameno srce! Nas dvoje se nepogrešivo nadopunjujemo, kao da smo stvoreni jedno za drugo! Spreman sam ti sve dati i s tobom podijeliti svu vlast. Zaslužuješ biti kraljica svega što postoji! Želim te više od ovoga carstva! -govorio je Izdajnik poput zaljubljena mladića ne skidajući svoj opčinjeni pogled s Opojninog zanosnog tijela i dok joj se polako primicao dišući užurbano poput zadihanog psa, ona mu se udostojala uputiti tek poneki hladni, odsutni i umišljeni pogled, gotovo se smijući njegovoj neočekivanoj iskrenosti. Dok je Opojna još pokušavala shvatiti što gospodar zapravo od nje želi, Izdajnik ju čvrsto obuhvati svojim sitnim rukama, naglo ju privuče k sebi te se pripije o njene nepojmljivo glatke obline obuhvativši svilenu plavu kosu dugim i tankim prstima. Neki nesavladivi poriv kakvog nadljudska vrsta nikad prije nije osjetila natjerao ga je da ju strastveno poljubi i dugo ju nije htio pustiti, zamišljajući kako vječno s njome sjedi na tronu stvarnosti milijući njeno čvrsto tijelo i ljubeći njene meke, slatke i pune usne. No Opojna mu nije odlučila uzvratiti osjećaje, nego ga tek grubo i nemilosrdno odgurne brišući usne svojim blijedim dlanovima i tresući svoje izobličeno lice puno gađenja, ne znajući da je upravo učinila neoprostivu pogrešku koja će za nju biti kobna.
-Nikad prema tebi nisam osjećala niti najmanju privlačnost i ti si zadnji kojeg bi izabrala, bez obzira na sve što posjeduješ! Poštujem te kao svojeg gospodara, ali na to neću pristati! Nemoj si umišljati da sam tvoja ropkinja!-već dugo nitko s Izdajnikom nije govorio tako drsko, podlo i bezobrazno te se na njegovom pitomom i zaljubljenom licu već za nekoliko sekundi počnu nadzirati prve crte bijesa.
-Čak ni ti nemaš pravo biti tako drska prema meni! Takvo što se ne oprašta! Ako ne želiš sa mnom podijeliti radost i prepustiti mi svoju savršenu ljepotu, onda mi više nisi potrebna! Žao mi je, Opojna! Nikad te neću zaboraviti!-u Izdajnikovim odvratnim riječima koje su odisale prvenstveno ponosom, strogoćom i gnjevom nazirao se tračak tuge i nostalgije, kao da je žalio za nečim jako vrijednim što se nikako ne može spasiti, pateći zbog gubitka koji će sam sebi nanijeti, ali znajući da se ni pod koju cijenu ne smije odreći vlastita autoriteta. Ne spoznavši njegove zle namjere, Opojna je smatrala da će zbog svojeg neposluha ostati bez moći i postati tek beznačajna pučanka u novome društvu koje će Izdajnik utemeljiti, no ubrzo ispred sebe ugleda jezovitu kromiranu cijev i shvati da će njega sudbina biti puno gora.
-Nisi ti vrijedna moga oprosta! Ti si samo puka kaša atoma sačinjena od Apsolutnog i skupljena u jedno savršeno tijelo! Ništa više od toga nisi bila niti ćeš ikad biti! Ista si kao i on! Umjetno stvoreni život nastao u ratu između mene i Gospodara!-pokazavši prstom zaprepaštenog Čovjeka koji se još oporavljao od tako naglog nestanka vlastite prošlosti, Izdajnik ispusti snažnu lasersku zraku ravno u Opojnine grudi i svede ju opet na gole atome.
-Slušaj me, Gospodaru!-obrati se Čovjek cinično svom nekadašnjem autoritetu.-Prečesto sam bio suočen s teškim iskušenjima i puno sam puta kanio odustati od misije koju si mi dao! No usprkos svemu nikad nisam podbacio i uvijek sam bio tu za tebe, licemjeru pokvareni! Na kraju sam i počeo vjerovati u sve te puste ideale za koje sam se bio prisiljen boriti! Tek sad shvaćam da nikad nisam ni znao što je moja misija i da sam još u početku trebao od tebe iznuditi cijelu istinu! Moja prava zadaća bila je boriti se protiv samog sebe i nju sam, kao što vidiš, uspješno izvršio! Uništio sam vlastitu prošlost i postao čovjek bez pravog identiteta zarobljen u ovoj mračnoj dimenziji! Nazivaš se višim čovjekom, a nimalo se ne razlikuješ od samog Izdajnika! Isti si poput svih bezobzirnih milijardera koje toliko prezireš i multinacionalnih korporacija koje tako žarko želiš uništiti!-ovim teškim i grubim riječima Čovjek je prešao zadnju granicu Gospodarevog strpljenja i samilosti jer čak niti u najtežim vremenima ikad, dok je poraz neminovan i dok njegovi ljudi bespomoćni lutaju tamnom ruševinom nekadašnje superiorne civilizacije, on nije dopuštao da ga se izjednačuje s nižim ljudima, a pogotovo ne onim uskogrudnim materijalistima koji neprestano izigravaju bogove na štetu cijele ljudske vrste.
-Tvoj će neposluh biti kažnjen smrću! Stvoren si upravo mojom odlukom i ja ću biti onaj koji će ti presuditi!-tinjajuća zelenkasta svjetlost u Gospodarevim očima ponovno poprimi obličje jarke baklje srdžbe te on iz džepa svojih elegantnih crnih hlača izvadi vrhunsko lasersko oružje čija je preciznost bila besprijekorna, a razornost gotovo epska.
-Zbilja si se precijenio, mali čovječe! Ovdje nećeš imati beskonačno puno prilika! Ne postoji više bezbroj paralelnih svemira u koje može pobjeći tvoja kukavična svijest jer ovo je krajnja dimenzija u kojoj su svi svjetovi objedinjeni! Kad jednom doneseš odluku, više nema povratka! Kad jednom izgubiš život, gubiš ga jednom zauvijek! Najprije ću tebe izbrisati iz postojanja, a onda ću se obračunati s tvojim slavnim vođom!-uzvikne Izdajnik bahato i prijezirno, ošinuvši Gospodara prkosnim pogledom punim omalovažavanja. I tako je Čovjek stajao između dvaju najmoćnijih stvorenja u stvarnosti koja su željela njegovu brzu i bespovratnu smrt, okrenuvši leđa podmukloj izdajici koji je tek jednim promišljenim hicem zaustavio vojsku i promatrajući smrknutoga intriganta na čijem su gnjevnom licu bile otisnute ubojite namjere.
-Kraj dolazi za samo četrdeset mikrociklusa! Izvor praenerije gotovo je iscrpljen!-Vijećnicom ponovno odjekne onaj zastrašujući glas, sada još stroži i bučniji.
-Nitko nikad nije uspio izbjeći moju smrtonosnu zraku!-izusti Gospodar posve samouvjereno, bez milosti ciljajući podanikovo slomljeno srce.
-Ne postoji onaj tko može preživjeti obračun sa mnom! Pozdravi se sa životom!-uzvikne Izdajnik uperivši svoje oružje u Čovjekov obrasli potiljak, pobjedonosno se pripremajući za krajnji udarac koji će mu osigurati prevlast. Znajući da je sada uistinu sve gotovo, Čovjek stisne oči poput zastrašena djeteta, neizvjesno iščekujući kratku i oštru bol nakon koje nastupa tiha i mračna smrt. Prekrivši dlanovima svoje groteskno izobličeno lice patnika, on naglo savije tanka i koščata leđa sagnuvši se prema tlu, a iznad njega svjetlosnom brzinom prolete dvije usijane crvene zrake, putujući u suprotnim smjerovima, parajući mlaki i ustajali zrak prema ukočenim i nepomičnim tijelima njegovih smrtnih neprijatelja. Već u sljedećem trenutku Vijećnicu ispuni gotovo sveti mir i neobjašnjiva kristalna tišina, a oko Čovjeka više nije postojalo ništa osim beskonačne tame. Sve naizgled nepremostive nevolje koju su ga pratile, svo zlo i licemjerje koji se tek donedavno doimaše nepobjedivima sada su ležali u sitnoj hrpi razasutog pepela poteklog od oholih, samovoljnih i beskrupuloznih bića što su jedno drugome presudila. Čovjek više nije mogao shvatiti svoju ironičnu sudbinu koja ga je neprestano držala na rubu života i smrti, radosti i očaja, slatkog ushićenja i gorkih razočaranja pa je tako sjetno sjedio za napuštenim stolom nadljudskoga vijeća, polako spoznajući da pravi smisao njegova života nikad nije ni postojao i pokunjeno čekajući svoje posljednje sekunde. Za samo desetak mikrociklusa svi izvori kozmičke pričuvne energije trebali su konačno presušiti, a umiruće hologramske projekcije jednom zauvijek nestati, no na crnom zidu Bezvremenske Vijećnice, tik iznad teških titanskih vrata probijenih silovitim udarom bespoštednog vrtloga pojavi se zagonetni žuti prekidač, dok se smirujući i ohrabrujući glas onostranog bića počeo polako širiti čitavom odajom, natjeravši Čovjeka da nastavi disati, podigne svoju klonulu glavu, otvori oči pune suza i ponovno prihvati svoj teški život pun iskušenja i izazova.
-Ovakav se kraj nikad ne može dogoditi. Sve se vječno mijenja i ponavlja, ali stvarnost nikad ne smije završiti. To jednostavno nije u njenoj prirodi i ona će uvijek nastaviti svoj tijek, na koji god način i u kojem god obliku. Svi su tvoji saveznici stradali i svim tvojim neprijateljima odbrojeni su dani. Za manje od devet mikrociklusa svi bi paralelni svemiri trebali umrijeti i tako će svi svjetovi nestati, kao da nikad nisu ni stvoreni. No iznimke uvijek moraju postojati i niti jedna nevolja ne smije biti bezizlazna. Ti još možeš izvršiti misiju koja ti je dana, zgaziti sve zle i beskrupulozne ljude koji bi za samo dvadeset godina čitav ljudski rod doveli do polaganog i mučnog izumiranja. Tvoj život ima vrlo duboki smisao i zato neće biti okončan jer zapisan je u dalekim zvijezdama nadljudske dimenzije i predodređen kao njen jedini spas. Na ulazu u Bezvremensku Vijećnicu nalazi se Prekidač Beznađa- posljednji obrambeni mehanizam usađen u tkivo višeg svemira. Ti si jedini izabranik koji ga može pritisnuti i zato ne čekaj više ni trenutka. Nakon što to učiniš, događaji će krenuti u posve drugom smjeru, svaka zvijezda u Galeriji Paralelnih Svemira na trenutak će zatreperiti i ispustiti slabi elektromagnetski izboj, a ti ćeš iznenada biti oslobođen teškog tereta odgovornosti nepravedno nametnutog svim višim ljudima. Ova će prazna dimenzija odsad biti nadzirana samom Providnošću, a sva stvorenja koja su u njoj pomrla više nikad neće biti oživljena. Bolje se požuri, odabrani stvore jer za samo pet mikrociklusa tvoja će prilika propasti.-začuvši ovaj zagonetni glas Čovjek ushićeno pojuri k razrušenim sivim vratima i konačno ispuni svoj dugo traženi smisao.
Približavalo se podne 21.12.2012. kad je debeli snježni pokrivač već prekrio netaknute i idilične planine desetcima kilometara udaljene od bučnog, zadimljenog i krcatog grada. U Čovjekovom skromnom domu sačinjenom od stoljetnoga kamena stajao je prostrani zidani kamin iz kojeg je odjekivalo milo pucketanje suhih bukovih cjepanica, a kroz široki se dimnjak širio prijatni miris svježe pečene divljači ulovljene u idiličnoj transilvanijskoj šumi. Negdje daleko od njih vrpoljila se rulja nezadovoljnih, ciničnih i umornih ljudi zarobljenih u neprestanoj utrci za materijalnim blagostanjem, no Čovjek je odavno ozdravio od te teške bolesti, posvetivši se mirnom i jednostavnom životu u prostranstvu zabačenih planina i gustih borovih šuma netaknutih pred ljudskim razaranjem.
-Sjećaš li se onog podmuklog čovjeka koji te je htio razdvojiti od mene? Je li ti se ikad poslije javio? Znam da ti obećao veliko bogatstvo ako se pridružiš njegovoj organizaciji. Bio je silno uporan i činilo mi se da nikad neće odustati.-prekrasna crnokosa djevojka ležala je u Čovjekovu naručju dok je iz njenih bistrih smeđih očiju neprestano zračila neizmjerna dragost i iskrena ljubav. Prislonivši glavu na njena ramena i milujući svojim glatkim čelom njenu kosu meku poput svile, on ju čvrsto zagrli i nježno poljubi meke djevojačke usne, osjećajući kako njegovo srce tuče sve brže i znajući da mu ništa više nije potrebno.
-On je već odavno otišao. Ne bih te nikada napustio. Ništa nam više ne može stati na put.-tiho joj šapnuvši na uho ove milozvučne riječi, Čovjek joj pokloni još jedan dugi i strastveni poljubac, osjećajući se kao da je učinio brojna velika djela i potaknuo neizmjerno značajne promjene. Točno u podne toga dana brojni su pripadnici ljudske vrste predviđali katastrofalni preobrat koji će u korijenu izmijeniti čitavo društvo i donijeti velike patnje onima koji su već godinama živjeli protiv prirode. Iako su mnogi bahati kapitalisti tek s podsmijehom odbacivali njihova proročanstva, vjerujući da su apsolutno nepobjedivi i da se nemaju čega bojati, toga kobnog časa nebom se uistinu prolomi kratki i prodorni bljesak prenuvši smirene ljubavnike iz slatkog sanjarenja.
-Ono čega su se ljudi najviše bojali sada se uistinu dogodilo. Čini se da pokvareno čovječanstvo čekaju mnoge teške godine, ali siguran sam da će nakon svega svijet ipak postati bolje mjesto. Nedopustive razlike između bogatih i siromašnih sada su srušene. Bešćutni kapitalistički sustav više ne postoji. Nas dvoje možemo bezbrižno nastaviti život o kakvom smo oduvijek sanjali.-dok ga je snena djevojka gledala začuđenim pogledom punim zaljubljenosti, Čovjek shvati da je njegova pobjeda sada konačna, a onaj čudni predosjećaj i dalje ga je pratio, premda je bio posve uvjeren da njegovi postupci nisu mogli utjecati na ovo čudo kojim ih je nebo podarilo. Na transilvanijskom vedrom obzorju još se jednom pojavi jarki narančasti bljesak, a onaj tko je tog trenutka usmjerio pogled prema horizontu mogao je zapaziti mistične riječi kristalno jasno ispisane sjajnim sunčevim zrakama: Tvoja misija je ispunjena.
