VIROVITICA, 7. siječnja - U svom Nacionalu Ivo Pukanić u dvije se kolumne dotakao Ivana Turidića suca Županijskog suda u Zagrebu i bivšeg suca virovitičkog Općinskog suca. Puki se na Tureta okomio zbog osude Hrvoja Petrača koja po njegovom mišljenju donijeta bez ijednog dokaza. U prvom Komentaru Pukanić piše: Nakon što je Ivan Turudić bez ijednoga dokaza osudio Hrvoja Petrača na šest godina zatvora kao organizatora otmice Tomislava Zagorca, mogu preporučiti odvjetnicima Rahima Ademija i Mirka Norca da budu spremni na sve. Jer taj čovjek, koji bi trebao biti stup pravne države, radi svoje karijere, koliko vidimo, spreman je na sve. Donoseći presudu, Turudić je izjavio da se “iskazi Petrača i Matekovića tako podudaraju, da su se morali negdje sresti i dogovoriti sve”!?
Drugi biser koji je “sudac” Turudić u obrazloženju rekao jest da mu je “Petračev motiv za otmicu misterij”! Postavlja se pitanje zašto je uopće bilo drugoga suđenja ako je “sudac” Turudić već unaprijed znao da je laž sve što na suđenju kažu Mateković, mlađi i stariji Petrač, i da on to neće prihvatiti. Ako je već tako mislio, onda je morao njima tu laž na sudu dokazati, a ne nekoliko tjedana prije presude uzeti tjelesne čuvare i raditi predstavu po cijelom gradu. Pri tome, na nekoliko je mjesta diskretno rekao da će Petrača osuditi i prije nego su izrečene završne riječi. Što je time “sudac” Turudić htio pokazati?
Ništa, osim da želi doći na Vrhovni sud nakon što, poslije “uspješno” odrađenog Petrača, “uspješno” odradi i haaški predmet Ademi - Norac. Onako kako bi se to vlasti i Europi svidjelo. Nagovještaji skandalozne presude vidjeli su se i u reagiranju Državnog odvjetništva, koje je u hipu odbacilo kaznenu prijavu zbog pritiska pojedinih novinara na sud. “Ako se ne presudi Petraču, bit će to udar na europsku Hrvatsku i još jedna pobjeda organiziranog kriminala nad pravnom državom.” To su pisali na samom početku suđenja, kad se vidjelo da optužnica baš i ne stoji tako čvrsto kako se mislilo. Ako to nije bio pritisak na sud, onda se Mladenu Bajiću mora postaviti pitanje - kako izgleda pritisak na sud? Ne bih se iznenadio da njegovi ljudi u Općinskom državnom odvjetništvu ovaj članak, nakon što je presuda već donesena i nakon što se na nju više ne može utjecati, okarakteriziraju kao pritisak na sud i podignu protiv mene prijavu, ili prihvate Turudićevu. Ako je to cijena uspostavljanja pravne države, pokazujući kakvi su apsurdi mogući, pristajem da me osude.
A možda bi to postojećoj vlasti moglo pomoći na “europskom putu”? Ali ja ne vjerujem da je Sanaderova vlast sudjelovala u jednoj ovako prljavoj igri. Stoga nisam povjerovao ni nekim odvjetničkim krugovima, vrlo bliskima Ivanu Turudiću, koji su mi svojedobno ispričali jednu priču. U pravničkim se krugovima prilikom prvog suđenja Petraču pročulo da Turudić priča kako nema ni jednu osnovu, nego osnove “rekla- kazala” za presudu Hrvoju Petraču. Kako se to događalo u vrijeme najveće potjere za Gotovinom, a Petrač je u domaćim i stranim medijima bio okvalificiran kao najveći generalov pomagač, u vlast se uvukla panika. Što ako Turudić oslobodi Petrača? Što će na to reći Europska komisija, Carla Del Ponte, ambasadori Europske unije u Zagrebu, kako će Ivo Sanader moći doći na oči Europi i tražiti početak pregovora? Po toj priči, u koju ja ne vjerujem, naš “sudac” je nakon presude Petraču pozvan k premijeru.
Pri tome su navodno asistirali HDZ-ovi pravni eksperti (dvojac poznat iz slučaja Glavaš) Vladimir Šeks i Miro Šeparović. Da nitko ne vidi, Turudić je do glavnog šefa proveden na stražnji ulaz. Tamo su mu poručili da mu se ispričavaju što su sumnjali u njegovo poštenje kada ga nisu zaštitili od ucjena britanskih agenata, koji su napisali da ga je Petrač korumpirao. Premijer Sanader navodno mu je rekao da je nakon osuđujuće presude protiv Petrača dokazao svoje poštenje, te da će imati njegovu podršku ako se kandidira za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. U tu priču tada nisam vjerovao, kao što ne vjerujem ni sada.
Naime, ne mogu uopće shvatiti da bi netko iz vlasti mogao biti toliko pokvaren da se na taj način poigrava ljudskim životima, a i ne mogu shvatiti da bi se jedan čovjek, kao što je Turudić, tako klanjao vlastima nedugo nakon što su ga odbile zaštititi od neutemeljenih britanskih objeda. Isto tako ne vjerujem nekolicini vođa oporbe, koji su mi rekli da im je premijer prilikom prve presude, na sastanku s opozicijom, rekao da je u zadnji tren spriječena oslobađajuća presuda za Petrača. O.K. Ako je to istina, jasno mi je zašto je Petrač tada osuđen, ali zašto je danas osuđen, kad se sve razjasnilo? Je li netko zaboravio poručiti “sucu” da ona igra od prije godinu dana više ne vrijedi? Ili su u pravu oni koji mi tvrde da sam ja naivni glupan, koji ne vidi da “sudac” Turudić, nakon što mu je Vesna Škare-Ožbolt pomutila planove da zagospodari Županijskim sudom, ima veliku želju da ode na Vrhovni sud. Kako god bilo, sve što se događalo u “slučaju Petrač” jednoga će dana izići na vidjelo, a tada će se mnogi stidjeti. Vjerojatno sam i sada naivan. Takvi osjećaja za stid nemaju. Ali zato itekako imaju istančan osjećaj za vlastite interese.
Dva tjedna kasnije pod nazivom "Fudbaler iz Virovitice" Pukanić opet o Turudiću:
Mislio sam da se više neću baviti slučajem “suca” Ivana Turudića. Što o njemu mislim, napisao sam i objavio prije dva tjedna u Nacionalu na istom ovom mjestu. Pretpostavio sam da će Turudić reagirati, no da će zaprašiti hrvatske medije svojim intervjuima, razmišljanjima i samoreklamerstvom u tolikim količinama, nisam mogao niti sanjati. Smatrao sam ga pametnijim i lukavijim, čovjekom koji se neće toliko izlagati javnosti prosipajući svoje bedastoće i utapajući njima sve one koji su iza njega stajali cijelo vrijeme suđenja Petraču. Očito sam precijenio tog nerealiziranog nogometaša iz Virovitice, koji se još uvijek, sudeći prema “fudbalerki” koju nosi i izjavama koje daje, samo tijelom nalazi u Zagrebu, a duhom i načinom razmišljanja i dalje hrani kokoši na selu.
Ono što je smješnije od njegovih laprdanja je samo izostanak bilo kakve reakcije od strane Udruge sudaca, s Đurom Sessom, bivšim diplomatom iz Australije, na čelu. Niti on, niti Vrhovni sud, niti itko drugi iz te sudbene vlasti, nije se oglasio i rekao javno Turudiću - ušuti i prestani sramotiti sudačku profesiju. Umjesto javne reakcije, dopustili su da Turudić srlja dalje i izaziva podsmijeh. Potezima sirotoga Turudića, koji uživa u pet minuta svoje slave, s jedne strane svi su skandalizirani a s druge strane mu se smiju i mirno promatraju kako čovjek sam, pred očima javnosti, uništava snove o velikoj karijeri. Koja će ga normalna vlast, koji će ga normalni sustav, uzeti ozbiljno nakon što je izjavio da je za njegovo napredovanje zaslužan HDZ, koji ga je u Virovitici postavio za šefa suda i nakon toga doveo za pomoćnika Miri Šeparoviću, tada ministru pravosuđa.
Pritom je zaboravio naglasiti bitnu ulogu svoje sestre, Marije Turudić, 90-ih godina, vladarice života i smrti u Fondu za privatizaciju, otkud je kontrolirala famoznu hrvatsku privatizaciju. U intervjuu Jutarnjem listu Turudić je komentirao moj napis o njemu: “Nije me začudilo kad sam vidio tko piše, ali sam se ipak iznenadio tolikom količinom mržnje koja je zaslijepila tog čovjeka do te mjere da uopće nije vidio činjenice. A siguran sam da je vrlo pažljivo pratio ovaj kazneni postupak. Napis u Nacionalu je konfuzan i svaka sljedeća rečenica je kontradiktorna prethodnoj. Ne znam više ni za koga ja to, prema njihovim navodima, radim. To su komentari ljudi koji meni ne žele dobro, ali ne čine dobro ni sami sebi.” Ovaj odgovor "Severine hrvatskog sudišta" ja sam shvatio kao prijetnju. Naime, ako ja napišem javno ono što mislim o Turudiću, time “ne činim sebi dobro”, kako je to on rekao. Što je Turudić mislio pod time da “ne činim sebi dobro”? Sigurno nije mislio na moj kredibilitet kod čitatelja, jer sam ja u petnaest godina krvavoga rada i borbe za slobodu javne riječi, demokraciju i pravnu državu pretrpio prijetnje, hapšenja, premetačine, policijske zaštite, pokušaje višemilijunskog podmićivanja, prijetnje djetetu, prisluškivanje, praćenje, pokušaje ubojstva, sudske montirane procese, pokušaje uništenja lista izvana i iznutra, pokušaje kompromitacije...
Sve sam to preživio zahvaljujući samo jednoj stvari - tomu što smo ja i moji ljudi u redakciji čisti, neovisni i potpuno samostalni. Stoga, nikakve prijetnje “suca” Turudića, niti šutnja onih koji su trebali reagirati, neće zastrašiti niti mene niti ljude u Nacionalu. Preživjeli smo malo veće face od jednoga virovitičkog fudbalera, o kojem je sve rekla jedna fotografija izišla u prošlome Globusu. U zadimljenoj birtiji, za stolom sjedi sudac Županijskog suda u Zagrebu, karta belu i istodobno, šeretski, ponosan na svoju fudbalerku, s kartama u ruci, pozira fotografu. I to bi trebao biti budući sudac Vrhovnoga suda Republike Hrvatske? Taj bi “sudac” trebao odlučivati o našim sudbinama, kao što je bez ijednog dokaza, ucijenjen ili uz politički diktat, čovjeka na šest godina strpao na robiju. On kaže da ga ja mrzim. Još jedna Turudićeva velika zabluda. Ne mrzim nikoga, pa ni njega. Samo prezirem način na koji je ponizio sudačku profesiju, i sve one koji su sudjelovali u ovoj sudskoj farsi.
