Nakon što je premijer Zoran Milanović, iziritiran učestalim primjedbama na račun svoje PR savjetnice, naprečac zabranio državnim institucijama i tvrtkama da angažiraju vanjske PR agencije, pogođenima se činilo da će ih zaštititi Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja. Ali pokazalo se da tržišna utakmica nije narušena jer se zabrana odnosi na sve sudionike na tržištu.
Ne ulazeći u procjenu tko ima pravo u ovom slučaju, primjer može dobro poslužiti kao povod za priču o tome kako se štite interesi neke djelatnosti ili grupacije. I kako se usput, ni iz čega, stvara tržište za neki proizvod ili uslugu.
Kako nastaje tržište? Donedavno bilo je dovoljno biti član stranke na vlasti ili imati kuma ili rođaka na važnom položaju. Na žalost majstora za tu disciplinu, inzistiranje na javnim nabavama i buka koja se diže u medijima poremetili su uigrane varijante. Sad treba biti sofisticiraniji. Konkurenti su najmudriji ako se tiho udruže u lobiranju. Najbolji je način lobiranje pri pisanju ili izmjeni zakona. Ili u vezi s podzakonskim aktima. U neki se zakon unese obveza koju moraju ispuniti građani ili tvrtke. Definira se da ponuđač smije biti samo certificirana tvrtka. Još se unese i obveza državi da kontrolira ispunjavanje obveze. A da sve bude zavezano, još se ugradi i masna kazna od recimo 20 do 100 tisuća kuna. I eto ti tržišta.
Primjera radi, udruže se vlasnici putničkih agencija i izlobiraju da se nijedan 'kongres' ne može organizirati a da u to nije uključena certificirana putnička agencija. Onda se još ne definira što je to kongres, pa eto prilike za mnogo novih poslova. Ima takvih umjetno napravljenih tržišta na stotine. Kad se govori o dvjestotinjak parafiskalnih nameta, o ovome je zapravo riječ.
Kako je lijepo biti u Komori kad imaš obvezno članstvo. Ili na HTV-u imati siguran izvor prihoda od pretplate. Proizvođači i serviseri vatrogasnih aparata izborili su se da aparati moraju biti u osobnim vozilima ako se rabe u službene svrhe. Javni bilježnici odavno su smislili i osigurali si potražnju u kojoj nemaju konkurencije. Niti se tko smije buniti zbog cijena, jer potvrdila ih je država. S kojom javni bilježnici kolektivno imaju jako dobre odnose. Pa kad netko naivan dođe na ideju da bi se dio usluga, za koje sada bilježnici mažnjavaju pristojan novac, mogao informatizirati tako da se potvrde dobivaju automatski, ubrzo se zabije u nevidljivi zid.
Drži vodu do promjene vlasti Jedini koji baš nisu imali sreće jesu nesuđeni ovršitelji. Prije izbora sve je bilo ubačeno u zakon, zakon izglasovan, a onda se, nesreće li, promijenila vlast i naglo ukinula lijep monopol za stotinjak poduzetnih.
E, sad malo privatizacije ovog prostora. Kad kroničar uoči kako su u nekim branšama pametni, postane zavidan. Zašto mi novinari, urednici i izdavači nemamo nekakav sličan projekt. Da si u ovim teškim vremenima stvorimo zakonsku osnovicu za sigurne prihode. A treba samo mašti pustiti na volju. Smijemo li mi novinari servisirati vatrogasne aparate? Ne smijemo. Zašto? Nismo stručnjaci, nemamo opremu ni osposobljene ljude.
A smiju li tvrtke i ustanove same stvarati svoje web-stranice? Za sada se to podrazumijeva. E, ali što bi bilo da se izdavači udruže (ma već jesu, al' se bave klasičnim temama...) i u Saboru proguraju zakon u kojem bi pisalo da web-stranice smiju pripremati samo ovlaštene tvrtke. U kojima postoje najmanje dva certificirana urednika, dva certificirana fotoreportera, dva certificirana lektora/redaktora. Uz to najmanje pet certificiranih novinara. U jedan od članaka zakona uglaviti da su kazne za nadrinovinarstvo (ako se pravnici protiv konkurencije koja nije u Komori bore kaznama za nadripisarstvo, zašto ne primijeniti isti obrazac za novinare) između 50 i 150 tisuća kuna i odrediti inspekciju koja će provjeravati tko tvrtkama stvara web-sadržaje.
Naravno, sve će biti čisto. Ako neka tvrtka u Hrvatskoj i dalje hoće sama raditi svoje web-stranice, nek' osnuje izdavačku kuću s onoliko certificiranih stručnjaka. Ako joj se isplati. Ako ne, svi drugi neka se obrate preostalim izdavačkim kućama koje će imati dozvolu za rad. Naravno, znam da kolege iz branše neće ovaj prijedlog uzeti ozbiljno. A trebali bi. Stvari treba dovesti do apsurda.
