Nedavno sam, između svih loših vijesti, shvatio da nije sve loše. Ugodno su me iznenadili studenti i napredni građani iz Srbije. Pomislio sam: mi nismo ni blizu toliko odvažni i uporni kada je riječ o vlastitim zahtjevima i problemima i zajedništvu. Svaka im čast. To je zapravo potvrdilo moja potajna nadanja da ipak nije tako kako nas mnogi uvjeravaju. Ne postoje narodi koji su dobri i oni drugi koji nisu. Postoje samo floskule koje ponavljaju oni koji bi htjeli da tako i bude. Četo čujem: oni su prljavi, ružni i zli. Ma nemoj ? A mi nismo? Koliko puta smo u jednoj emisiji čuli: Ja bi njih ovako ili onako. Pa i o djeci neki dan. Ja bi njih tukao, ne bi im dao jesti, doveo bi ja njih u red kako su mene moji tukli itd. To su metode iz 15. stoljeća u primitivnim glavama. Zato mnogi i ne napreduju.
No udaljili smo se od teme. Ti studenti se smrzavaju već gotovo tri mjeseca. Nema tuče, nema krađa i razbijanja. Oni prosvjeduju dostojanstveno i točno znaju što hoće ne miješajući se u politiku i ne spominjući podjele i ratove. Tako treba. Priče iz povijesti, koje se kao mantra vječito ponavljaju treba ostaviti primitivcima koji se takvim temama hrane.
Zanimljivo među tim srpskim studentima se ne mogu čuti, što kaže Ivica, „cajke“ ili neko muzičko smeće poput pjesama thoxsona i ostalih, kojega kod nas ima na pretek. Glazba, inače, oplemenjuje čovjeka ili ga čini primitivcem. Ovisi koju vrstu glazbe sluša, može se, nedvojbeno, zaključiti kakav je čovjek i kakav je njegov mentalni sklop. Glazba, itekako, utječe na ljudske intelektualne i mentalne sposobnosti i mijenja ga na bolje ili lošije. To se, često, manifestira na velikim skupovima, primjerice na nedavnom dočeku rukometaša, gdje se, kroz nastup određenih muzičara, ne radi o zabavi za mase, nego o barbarskoj manipulaciji ljudskim osjećajima, što su oni i pokazivali svojim reakcijama i tako bacili u drugi plan sjajan sportski uspjeh.
Međugeneracijska solidarnost, Beograd, 5.2.2025./Snimio Goran Gazdek
I tada još jedna ugodna vijest. Solidarnost su pokazali i Hrvatski studenti, bosanski studenti, makedonski, crnogorski. Jasno pokazujući da su ti mladi ljudi iznad podjela na naše i vaše, na crvene i zelene. Čija je vjera bolja a čija lošija. Mladi ljudi, kao ovi studenti, imaju jedan jezik, nemaju nacionalnost. Umjesto toga imaju empatiju i međusobno se odlično razumiju. Oni su ljudi svijeta i budućnosti koje neće biti bez njih. Granice uopće nisu važne. Nema moje i tvoje da bi se oko toga svađalo, tuklo pa i ubijalo. Kao što sam mnogo puta rekao ni jedna cigla ni jedan kamen ili drvo pa i država u teritorijalnom smislu, nisu vrijedne jednog ljudskog života. Ti mi mladi ljudi, svojom upornošću i odlučnošću, pružaju nadu da ipak postoji zračak svjetla u ovom tamnom i ludom svijetu.
Ne treba dozvoliti starima i tromima, da nam, svojim nerazumijevanjem i primitivizmom ili zaostalošću, ukaljaju budućnost. Oni nisu u stanju razumjeti i pratiti nezaustavljivi razvoj čovječanstva u intelektualnom i svakom drugom smislu, pa stoga samo koče taj razvoj svojom inertnošću. Njima je mjesto u povijesti i točka. Ponavljaju kako „na mladima svijet ostaje“, a čine sve da tako ne bude, pa su svojim ponašanjem „uspjeli“ otjerati stotine tisuća mladih i školovanih ljudi iz ove naše sredine.
Studenti samo naprijed!
