Banner
Prosvjednici protiv protuepidemijskih mjera - Dosta je!
Na Festivalu slobode bačena plastična boca na vozilo hitne pomoći
HLK upozorila: Onemogućavanje pružanja liječničke pomoći je kazneno djelo
Beroš: Poštujem slobodu, no ne mogu podržati neznanstveni pristup Covidu
Milanović: Prosvjed je demokracija; odlazak pred domove umirovljenika je idiokracija
Komora medicinskih sestara osuđuje napad prosvjednika na tim Hitne pomoći
Selak Raspudić: U Saboru ćemo otvoriti raspravu o zakonu o diskonekciji

  Olgine recenzije

Strah, stid i glazba

  Olga Vujović           23.04.2020.         2425 pogleda
Strah, stid i glazba

Engleski književnik Julian Barnes (1946.) pripada među najzanimljivije i najplodnije suvremene književnike, a za ljubitelje književnosti koji ga ne mogu čitati u originalu postoje prijevodi njegovih romana na hrvatski jezik (prema katalogu Knjižnica grada Zagreba čak jedanaest).

Raznolikost njegovih tema i pristupa temama, odličan stil i zanimljiv pripovjedački pristup priskrbili su mu široki krug poklonika. Knjiga koja me je u potpunosti obuzela i koju sam pročitala dva puta, prvi put ovlaš a drugi put s olovkom u ruci, nosi naziv „Buka vremena“ (The Noise of Time, prijevod Bartol Fuchs, Opus Gradna, 2017.) i bavi se odnosom između umjetnosti i vlasti, sudbinom slabog umjetnikovog bića u susretu sa svemoćnim Velikim Vođom.

Kako nerijetko opća mjesta izviru iz konkretnih primjera, Barnes se prihvatio darovitog ruskog glazbenog inovatora, skladatelja Dmitrija Dmitrijeviča Šostakoviča (1906.-1975.) i njegovog stvaranja u Sovjetskoj Rusiji: prvo u razdoblju zastrašujućeg diktatora Josifa Staljina (1878.-1953.), a potom u doba njegovog nasljednika, „kada je život postao podnošljiv“, Nikite Hruščova (1894.-1971.).

Počevši čitati, bila sam očarana Barnesovom maštom, dok nisam spoznala (posegnuvši za Šostakovičevom biografijom), da je sve „gola istina“, da nabrojena imena nisu izmišljena i da su sve izdvojene godine provjerene (na kraju knjige je bibliografija). Otkrila sam da  čak i prikaz Šostakoviča (na početku romana) kako noću čeka ispred lifta da dođu po njega i da ga odvedu na ispitivanje, ima podlogu u riječima njegovog prijatelja, kultnog ruskog kazališnog redatelja Jurija Ljubimova (1917.-2014.): „Šostakovič je čekao da ga uhite usred noći ispred stana, pokraj dizala, da mu ne bi uznemirili obitelj.“ i da je svaka, pa i najluđa kombinacija, „prepisana“ iz stvarnosti i književno uobličena…

Roman je podijeljen u tri djela: „Jedan: na odmorištu“, „Dva: u zrakoplovu“ i „Tri: u automobilu“ u kojima su kronološki opisani skladateljevo mladalačko kreativno razdoblje ispunjeno strahom, prikaz sramotnog događaja na kongresu u New Yorku i konačno doba mira i blagostanja (koje se pokazalo najstrašnijim).

U prvom djelu romana opisuju se okolnosti vezane uz članak u „Pravdi“ (28.1.1936.) pod nazivom „Kaos umjesto glazbe“. Članak je kritika njegove, do tada hvaljene opere „Lady Macbeth Mcenskog okruga“, čija je glazba odjednom opisana izrazima poput „gače i rokće i reži“ , „razdražljiva i grčevita“, a sve zato što se nije svidjela Staljinu (niti Mikojanu,Ždanovu i Molotovu ).

Pomiren sa spoznajom da je loš glazbenik istovremeno loš građanin, Šostakovič počinje očekivati razgovor s Vlašću, što ga je natjeralo da stoji noćima  pred dizalom. Ili kako to slikovito opisuje Barnes: „Otada nadalje postojala su samo dva tipa skladatelja: oni koji su bili živi i prestrašeni i oni koji su bili mrtvi.“(str 52).

Opisujući skladanje i strahovanje kao dvije ravnopravne komponente Šostakovičeva života, Barnes isprepliće vrijeme djetinjstva i odrasle dobi, prikazujući skladatelja pomalo kao buntovnika ali neosporno kao ovisnika o glazbi.

Istovremeno citiranjem relevantnih umjetnika podcrtava autentičnost tog doba („Nije dovoljno voljeti sovjetsku vlast. I ona treba voljeti vas.“ Iljf i Petrov) kako bi jasnije istaknuo situaciju i atmosferu. Budući da je Staljin bio svemoćan (i mušičav) mogao je povući svoje naredbe, pa tako odjednom Šostakovič opet dolazi u milost, njegova se djela ponovo smiju izvoditi i pristaje biti član delegacije na Kongres u New Yorku (1949.)(drugi dio romana).

Tamo je prisiljen pročitati nametnute govore (koje čita bezvoljno ili nepotpuno, kako bi dao na znanje svoje neslaganje, ali do slušatelja ipak dolaze pročitane teze), a odgovarajući na provokativna pitanja (Nicolas Nabokov) potvrđuje da se slaže sa Staljinovom politikom.

Mada Barnes vrlo zorno dočarava Šostakovičevu „moralnu sramotu“, pokazuje duboko razumijevanje za čovjeka koji je želio živjeti i stvarati u Rusiji, prozivajući one izvan SSSR: „Onih koji nisu mogli shvatiti jednu jednostavnu činjenicu o Sovjetskom Savezu: da je u njemu nemoguće reći istinu i ostati živ (…) Htjeli su mučenike da pokažu pokvarenost režima. Ali vi biste trebali biti mučenik, a ne oni.“(str 107).

I tako se Šostakovič vratio kući, željan skladanja i izvođenja vlastitih skladbi(Barnes nigdje ne propituje razloge Šostakovičeva povratka, iako usporedno piše o Prokofjevu i Stravinksom koji su kratkotrajno ili potpuno napustili Rusiju).

U trećem dijelu romana, Barnes zapisuje strašne riječi o svojem junaku: „Linija kukavičluka u njegovu životu bila je jedina linija koja je tekla pravocrtno i prirodno.“(str 150), „I tako, ugradit će svu svoju preostalu hrabrost u glazbu, a kukavičluk u život“ (str 151), jer „Što se može suprotstavit buci vremena? Samo ona glazba koja je u nama samima – glazba našeg bitka- koju je netko uspio prenijeti u stvarnu glazbu.“(str 122).

Naime, Šostakovič je učinio nešto čega se u mladosti istinski gnušao - pristupio je Partiji. Život mu je postao lagodniji, oženio se vrlo mladom i odanom (trećom) ženom, ponovo se izvodila „Lady Macbeth….“(sada pod naslovom „Katarina Ismailova“), kolege i prijatelji su ga izbjegaval i- a Barnes mu daje odrješenje: „Ono čemu se nadao bilo je da će smrt osloboditi njegovu glazbu: osloboditi je od njegova života. Vrijeme će prolaziti i premda će muzikolozi nastaviti svoje rasprave, njegovo djelo će početi stajati za sebe.(….)njegova glazba bit će…samo glazba.“

Romansirana Šostakovičeva biografija ujedno je povijesna knjiga o tužnim i zlim sudionicima istog vremena, jer jedni bez drugih ne mogu postojati. Pisan ironično (pozivajući se na rusku sklonost satiri) Barnesov roman je isprepleten dirljivim scenama i podrugljivim opaskama,a prikazujući svoje likove pokušava razumjeti i objasniti njihove postupke .

Na taj je način od pojedinačne sudbine stvorio opće mjesto nudeći prikaz nemoći plahog senzibilnog pojedinca prema političkom nasilju – tjelesna smrt je trenutačna, moralna smrt je trajna. Da završim prikaz ovog stilski i sadržajno izuzetnog romana samim Barnesom: „Tragedije naknadno izgledaju kao farse“ (str 157).

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Olgine recenzije



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.