KOLAR inflacija je odgovornost Vlade, ne može se prebaciti na trgovce
Sindikati upozorili na probleme u obrazovanju povodom Međunarodnog dana obrazovanja
HAKOM-ova brošura Ključevi sigurnog interneta za 50.000 učenika
Nova TV priprema ponudu za dodjelu nove koncesije
Sabor u petak glasa o vraćanju Josipa Dabre u saborske klupe
Uručeni Sporazumi o preventivnim pregledima za hrvatske branitelje za 2025.
SLJEPĆEVIĆ Naš film govori i o situaciji u kojoj smo danas

  Virovitica

Što je Virovitičanima otpad, njima je zarade za život

  Marija Lovrenc/Večernji list           29.06.2008.
Što je Virovitičanima otpad, njima je zarade za život

VIROVITICA - „Napišite da zahvaljujem svim Hrvatima koji mi daju da radim. To napišite. Da nije ovog smetlišta, ja, muž i naše devetero djece umrli bi od gladi. Od ovoga ja imam brašno, mi imamo kruh - priča 55. godišnja muslimanka Razija Šečić na virovitičkom odlagalištu otpada Bajeru.

Okružena crnim vrećama polupunima plastičnih boca, starog  željeza, žicama i drugim viškom iz virovitičkih domaćinstava, Razija pokazuje „blago" kojeg ona i još desetak drugih žena sakupljaju na Bajeru svakog radnog dana od 9 ujutro do 15 poslijepodne. - Nas tu dvanaest skupi oko 600 boca. Vesna ih onda odvozi u trgovačke centre. Malo svakome ostane na kraju. Kroz što prolazimo? Smrad, ostaci hrane, svaka čuda ljudi ostavljaju ovdje. Prašina je strašna, kamioni dovoze zemlju, odlagalište se sređuje. Ja imam astmu, ne bih smjela ni blizu ovom mjestu, a recite mi kako drugačije osigurati novac za sve nas? Imamo neku socijalnu pomoć, ali nas je jedanaest, muž je nepokretan, invalid. Nama treba sedam kila kruha dnevno! To je pedeset kuna - računa Razija, uvlačeći zrak iz inhalatora. Punih 30 godina Razija živi od odlagališta, odnosno prodajom iskoristivog otpada kojeg ondje pronalazi. Za nekoliko kilograma žice koju prodaje u trgovinama, veli, mora raditi i po sedam mjeseci. - To su dani i noći posla, da vi možete odnijeti desetak kilograma žice na prodaju. Čišćenje, paljenje, obrada - objašnjava Razija.

 - A tu je još i onaj ljudski faktor, koji je možda najgori od svih - veli 37. godišnja Vesna Grgurić. Kada dođemo donijeti boce, ljudi nas gledaju kao da imamo kugu. Maknite se, vele, eto onih što donose zarazu. Nije ovo posao kojim bismo se ponosili, znamo i sami. Vidite kakve smo, prljave. Stalno paziš, strahuješ, nikad ne znaš što ćeš naći u vrećama, je li što otrovno, opasno, živo. Smrdi. Prilike su takve da  izbora nemamo. No znamo da nismo jedine. Po gradu je još ljudi koji se ne srame raditi i ovo da bi preživjeli - smatra Vesna, koja unatoč suprugovoj plaći, već dvije godine radi ovaj posao, isključivo zbog svoje četvero djece, kaže.

 

Komentari




Još iz kategorije Virovitica