Brkovi, pogotovo, jel, oni na muškarcima, oduvijek su izazivali posebnu pozornost. Od pamtivijeka su bili cijenjeni muškarčev ukras. No ako ih netko dugo nije nosio, pa iznenada počeo puštati, okolina se znala pitati što će mu sad oni kad ih dosad nije nosio. Što mu sad trebaju, kada dosad nije za njih mario? I odmah posumnjamo, ako je oženjen, da je počeo šarati naokolo. Ili sprema kakve druge psine, marifetluke i kerefeke. Same podlosti. Možda bi htio sakriti nekakvu izraslinu na licu. Nekakve nakaradne promjene? Bolesti? Ne dao Bog, zarazu kakvu? Da nije raka dobio? Ajoj: a možda smišlja neki novi program.
Bezbrki čovjek kao da se pravi neuk i nevješt, ili glumi previše osjećajnosti, mušku šmizlu, romantika, nekog kome ne možeš pouzdano vjerovati ili se osloniti na njega. Ili pretjeruje s naglašavanjem dojma svoje uljuđenosti, što mu je prvo na pameti, i želi ga uvijek pod svaku cijenu svakome metnuti pod nos. Znači, zbog 'etikete', 'forme', zbog 'civiliziranosti'. Tak se to 'patri'.
Ali je ipak za puk to tako reći lažnjak, vrlo neozbiljan lik, koji ne cijeni svoju muškost, ili podmuklica od koje svašta možeš očekivati. Možeš se ti dodvorati koliko hoćeš, ali, daj, brate, mani se šale, ako si muško, pusti brkove, pa onda ljuduj s nama. Da se ne domišljamo tvojoj pravoj, odistinskoj naravi.
U narodu, puku i građanstvu, a i među ljudima uopće, brkovi, dakako, doista puno znače. Često ih spominjemo u odsudnim, kritičnim okolnostima. 'Gledaj ga: laže! Pogledaj kako mu se brk smije!' reći ćemo kad ne znamo šali li se netko s nama ili bi nas htio dovesti u kakvu neočekivanu dvojbu, zbuniti nas. Ili: 'Ne vjeruj mu! Pogledaj kako mu usne i brkovi od nervoze podtrhtavaju!'
'Kako si se nalokao, mrcino jedna, kad nemaš novca?'
'Šuti, ženo, kad nemaš pojma. Gazda mi je dao 'na brk'.'
I premijer je svima, kako bi to Mikeši kazali, 'u bebe' rekao, 'u brk', da ne misli kako je u redu prosvjedovati na traktorima i zagorčavati život onima koji imaju samo cipele. Samo da ga ovo ne nadahne na razmišljanje o ukidanjima svih cipelarina. Jer tada ćemo moći prosvjedovati samo bosi.
Zato je 'Lactalis' ovih dana 'omastio brk'. 'Od sreće je brk gladio.' I mljekarima se na njihove zahtjeve 'ispod brka nasmijao.' Na što su se mljekarima brkovi prvo objesili, a potom nakostriješili. Ovi nam primjeri govore, htjeli mi to priznati ili ne, kako brkovi puno govore o nama samima.
To je valjda zbog naših navika, koje teško stječemo ali ih se neusporedivo teže lišavamo. Ako smo nekog upamtili, percepirali kao bezbrkog i zapamtili mu lik, nešto se u nama buni kad ga sad moramo doživljavati drukčije. A brkovi dojučerašnjem neutralnom, opuštenom ili bezizražajnom licu mijenjaju izgled, karakteristike. Tako, napose izraženiji brci, upućuju na ozbiljnost, na krutost, na odlučnost. I na strogost!
A imaju li, recimo, naši tv programi smisla, pardon, brkove? Neki su nam dan ponovili film 'Što je muškarac bez brkova?' Televizioničari ne vjeruju baš u to da smo mi u stanju brzo shvatiti film, iako neki optimisti među nama misle da mi to možemo već i nakon prvog gledanja. Zato nas nježno, skrbnički, sa strpljenjem ustrajno odgajaju u namjeri da kao vječni ponavljači, opetaši i učenici na vječnom popravku, budemo dobro opskrbljeni dovoljnom količinom repriza.
Ne zaobilaze ni edukacijski aspekt: tako se u RTLovoj 'Ljubavi na selu' mogla čuti poučna izjava jednoga mladog seoskog gazde: dok je jednu od žena sudionica dizao na postelju na kat, nježno joj je zborio: 'Evo vidiš, pa nisi ti ni tako teška: lakša si od vreće umjetnog gnoja.'Možda je htio poučiti gledateljstvo da je lakše oploditi ženu nego dobro nagnojiti zemlju?! Hm.
Uče nas na teveu da dobro pregledamo sve te gomiletine repriza, jer će nam možda zatrebati kad odemo na kviz. Pitanja će biti ovakva: koje je godine po prvi put na hrvatskoj televiziji bio prikazan 'Umri muški 2'? Potom: 'Nema dugo da se kod nas u pretkorizmeno vrijeme prikazao film 'Hrabro srce', ne bi li nas sudbina glavnog junaka ponukala da lakše izdržimo sve naše muke, još spremniji za nove. Po koji put?' Onda: 'Je li film 'Smrtonosno oružje' dosegao jubilarnu brojku od 10 prikazivanja na našim bezbrkim programima, koji nisu mukte? Koje je to godine bilo?' A za razbibrigu eto nam mnoštva divljijezapadnih pripovijedaka o zelenom kadru u nekrležijanskim okolnostima. I ovime riječi 'TV program za gledatelje' gube svaki smisao: treba stajati 'TV pogrom za gledatelje'.
Kad malo zahladi opet prikažu 'Crveno usijanje', dok mi od muke grizemo nokte i dobivamo zanoktice, a obvezno moramo češće baciti pogled i na naslov 'Za šaku dolara', da se podsjetimo za čega radimo, ili zbog čega i zašto smo se još do jučer zabadava trošili na život, a sad se i toga u korizmi moramo odricati: vlastite fige u džepu. Ali kako? Moramo se odreći prava na svijest o tome da nismo mi oni koji bi se trebali odricati. Jer mi to, htjeli ne htjeli, moramo.
Nacija nam je ionako u debelom psychische Hilfslosigkeitu tate Freuda. Nesposobna da poduzme koordiniranu i djelotvornu akciju. Zato ovako nemoćni možemo jedino podignuti naš pogled prema vladi. Zašto? Premda smo živi, mi potpuno ovisimo o drugima, a ne o samima sebi. I tako polako uzdižemo naš pogled prema vladi i njenom programu. Kad malo bolje pogledamo u vladin program, polako, iz bližega, nekako nam se čini da mu ispod nosa počinju stršati nekakve kučine, piknje, nekakva strnjika. Nevjerojatno: to izgleda kao da mu polako niču brkovi! Sad se još jedino možemo istinski zabavljati kladeći se na to kako će izgledati kad izrastu.
