Bilo je sunčano tog ponedjeljka, prvog u lipnju, kada se oglasilo zvono ulaznih vrata u obiteljskom domu Jadranke Palm. Njen sin Siniša (35) nije se od petka pojavio doma. Zvuk zvona nije posve utihnuo a već je držala kvaku ulaznih vrata gledajući u dva policijska službenika. Rekli su joj kako je njen sin pronađen kako visi uz obalu Drave. Gotovo je. Najduži vikend u njenom životu je završio.
Od petka ga je tražila. Noću vozeći bicikl kišnim ulicama Virovitice, nagnala je samu sebe da vjeruje u sretan kraj potrage, oslanjajući se o ramena onih koji su joj odmah priskočili u pomoć. Od petka kada joj se Siniša nije vratio sa posla iz Gradske uprave, nije radila ništa nego ga tražila; obitelj, prijatelji iz ulice, susjedi, svi su se organizirali kako bi pronašli Sinišu. Od petka ju nije nazvao, nije joj odgovorio ni na jedan poziv, ni na jednu poruku. Nije odgovorio ni sestri ni zetu, ni prijatelju iz ulice, nikome, puna tri dana. Po prvi puta u životu nije znala gdje joj je dijete i kako mu je. Nakon noći provedene na biciklu vozeći tihim, usnulim i kišovitim ulicama grada, odlučila je tijekom subotnjeg jutra upitati Sanju Kirin, Sinišinu kolegicu iz ureda, je li se štogod dogodilo na poslu u petak jer joj djeteta nema doma. Osim za djetetom, Jadranka Palm tragala je za informacijama i odgovorima. Sanja joj je odgovorila kako se ništa nije dogodilo u petak a da je Siniša na odlasku rekao kako uzima godišnji odmor. Nikakav godišnji njen Siniša nije spomenuo, odakle sad to? Dok je policija čekala istek službenih 24 sata kako bi Sinišu smatrali nestalim, Jadranka Palm pošla je u Sinišinu sobu po majicu koju je nosio i dala je psu tragaču, ušla sa zetom u automobil parkiran pred kućom te krenula u potragu. Vikend koji je počeo usamljenom noćnom vožnjom biciklom ulicama grada, nastavio se u dvodnevnim cjelodnevnim duljim i kraćim vožnjama automobilom, stalnoj organizaciji, šetnjama, traženju, razgovorima, porukama, stalnoj brizi i nadi u rezultate koji su uporno izostajali. Informacija naprosto nije bilo - nitko nije vidio Sinišu, nitko nije znao kuda je krenuo, nikome nije javio kako neće doći na dogovoreno druženje uz roštilj sa prijateljima, nikome nije spomenuo godišnji odmor i nikome se, nikome nije javio.
Stigla je i nedjeljna večer. Dan bi to bio obiteljskog ručka i druženja, dan kada bi uz Jadranku Palm bilo njeno dvoje djece. Siniše nije bilo. Obitelj je ove nedjelje okupila iscrpljujuća potraga za Sinišom uz onu mučnu težinu sve brojnijih pitanja koje je svatko nosio u svojim mislima. Okupljeni prijatelji i obitelj prepričavali su sve što znaju i zajedno stvarali neku cjelinu, a sve samo kako bi došli do nekog traga gdje bi Siniša mogao biti. Iz sata u sat rastao je onaj zlosutni osjećaj, onaj sve opipljiviji, "drugi" ishod koji je moguć jednako koliko i onaj kojeg svi jedinog žele, da Sinišu nađu živog i zdravog. Uopće nije bilo važno gdje je i sa kim bio tri dana već da je tu, da iduće nedjelje sjedi za ovim stolom i prepričava sve zgode koje je doživio u ova tri dana. Samo neka je tu, samo neka se smiju, zagrle.
Ali gotovo je, najduži vikend i sva nedjeljna druženja, planovi, želje i nadanja nestala su u ponedjeljak, onaj prvi ponedjeljak u lipnju, kada se oglasilo zvono u domu Jadranke Palm. Gotovo je, to je to - nadživjela je svoje dijete, upravo su joj rekli kako su ga našli obješenog uz Dravu. Zašto bi se objesio? Kakvu je bol dijete nosilo a da ona nije vidjela? Što je radio uz Dravu? Zašto baš tamo? Zašto bi se objesio? Nad svom težinom praznine, boli i pitanja koje je taj trenutak srušio na nju tog ponedjeljka, majka Jadranka ipak je postavila pitanje: "Kada mogu dobiti tijelo sina da ga pokopam?". Odgovor je uslijedio; "Večeras. Nema potrebe za obdukcijom, gospođo, visio je četiri dana." Gotovo je, završilo je, više ne treba Sinišinu majicu za psa tragača jer su ga našli, našli su joj sina.
Vožnja do obale Drave i mjesta gdje su joj pronašli sina trajala je predugo i prekratko; putuje posljednjim putem koje je njeno dijete prošlo, gleda okolicu koju je njeno dijete gledalo i želi što prije vidjeti mjesto gdje je nađen. Možda joj to mjesto uz Dravu da neke odgovore? Ne zna. Ali ih treba. Tako ih teško nalazi i stalno joj izmiču. Što je radio ovdje? Odakle mu ideja da ide baš ovdje? Put do obale teško je prohodan. Vikend je bio kišovit i Sinišin auto nađen je uronjen u blato. Sada je tu već gotovo suha zemlja ali i sa kvalitetnijim automobilom od onog starog kojeg je njen Siniša vozio, teško se probiti do ovog mjesta. Uopće joj nije jasno kako je uspio svojim autom doći do ovamo. Nikada nije zalazio ovdje ali baš je tu odlučio okončati svoj život. Zašto? Noseći sva svoja pitanja u sebi, pogledom na ekran i digitalnu fotografiju svog beživotnog djeteta potvrdila je policiji identitet Siniše Palma i posvetila se organizaciji njegovog sprovoda. Bez da mu je, po posljednji puta, imala prilike pomilovati lice, dati cjelov ili stisnuti dlan, oprostila se. Ali kako ispratiti svoje dijete na vječni počinak? Kako se to radi? Kako se priprema sprovod svome djetetu? I - kako se uopće živi nakon sprovoda svog djeteta? Večer tog ponedjeljka, prvog u lipnju, nije donosila smiraj u obiteljski dom Jadranke Palm - dovodila je ljude koji su došli na verestovanje njenom sinu Siniši Palmu. Iz ureda u kojem je Siniša godinama radio, nije došao nitko. Poštar je sa dostavom telegrama nekoliko puta dolazio u pun obiteljski dom Jadranke Palm. Sinišini prijatelji od suza nisu mogli izgovoriti ni riječ već bi se tihim zagrljajem sa majkom Jadrankom tješili, podržavali, sve si bez ijedne riječi rekli. Ostavljali su joj novac misleći na sve troškove, na pomoć kakva je uobičajena u ovakvim trenucima. Svi Sinišini prijatelji bili su uz nju tog ponedjeljka, prvog u lipnju. Bila je okružena ljudima koji vole njenog sina.
Ukop koji je uslijedio sutradan, tijekom same ceremonije donio je obitelji novu informaciju koju su im prišapnuli okupljeni na posljednjem ispraćaju - Siniša je optužen za pronevjeru 17 milijuna kuna u Gradskoj upravi i u petak je dobio otkaz. Molim? Kakvih 17 milijuna? Odakle sad to? U petak je dobio otkaz? Pa kako onda Sanja Kirin piše u svojoj poruci da je rekao kako uzima godišnji i da nije ništa neuobičajeno bilo na poslu? Je li Sanja uopće bila na poslu u petak? U svim medijima piše kako je Kirin dao otkaz Siniši i optužio ga da je kockar? Odakle sad to da je Siniša kockar? Znači, zato nitko iz ureda Grada nije poslao nikakav izraz sućuti niti došao na verestovanje? Najduži vikend u životu Jadranke Palm pretvorio se u bezdan neodgovorenih pitanja u kojima se istog trenutka utopila cijela Virovitica. U gradu, naime, svi znaju od 'malih nogu' Sinišu Palma - kao simpatičnog, dragog i dobrog, svi su ga poštivali i voljeli i osjetna je praznina njegove odsutnosti, sto dana kasnije.
Zašto obdukcija nije rađena? Odakle policajcima to da "je visio četiri dana"? Kako to znaju? Možda je visio dva ili tri dana? Možda dva sata? Kako znaju koliko je dugo visio? Jesu li ga oni objesili? Kako je Siniša umro? Od čega? Koji je uzrok smrti? Nebrojeno mnogo pitanja pritisnulo je dom Jadranke Palm koji su naredne dane učinili sve duljim i težim. Odgovora, naime, nigdje nije bilo. Ono što je uslijedilo samo je potvrdilo zlosutne misli i sumnje koje gore u svim Virovitičanima i nakon sto dana - kako je Siniša Palm najvjerojatnije ubijen. Grad je disao dinamikom novih informacija koje su do javnosti stizale isključivo zahvaljujući novinarima. Sve institucije, naime, su zašutjele. Od uprave Grada kojoj je godinama nestajao ogroman novac bez da su išta uočili, preko nadležnog ureda Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru koji je predmet uzeo Općinskom državnom odvjetništvu iz Virovitice bez ikakvog razloga, do Policijske uprave i USKOK-a, nitko nije ništa otkrio javnosti. Čak ni mjesto pronalaska tijela. Isključivo novinarskim istraživanjima i stalnim pritiscima prema svim mjerodavnim institucijama, javnost je došla do informacija u vremenu od odlaska Siniše Palma sa posla do danas. Interes desetaka novinara diljem zemlje zaslužno je za informacije objavljene javnosti o okolnostima smrti Siniše Palma i to je činjenica. Zašto? Zašto institucije nisu dale odgovore koje su obvezane dati? Zašto odbijaju dati javnosti Ustavom garantirane informacije? Zašto je posao kojeg trebaju odraditi potpuno izostao? Zašto nije zaplijenjen laptop i mobitel Siniše Palma u petak ako ga je gradonačelnik prijavio? Tko će snositi odgovornost za sve evidentne nezakonite propuste u istrazi? Tko će odgovarati za sav nestali novac? Zašto policija nije napravila apsolutno ništa? Zašto majci ne vrate Sinišin mobitel? Zašto obdukcija nije napravljena?
Bio je ponedjeljak, prvi ponedjeljak mjeseca lipnja kada je saznala kako je nadživjela svoje dijete. Bilo je to vrijeme svakojakih mirisa i ružičastih sutona, baš negdje mjesec dana pred berbu jagoda. Maturanti su već proslavili završetak školovanja uz veselo slavlje po gradu a osnovnoškolci se tek radovali skorom završetku nastave. To je bilo to doba godine. Ulovila je samu sebe kako se sjeća Sinišinih školskih dana i njihovih uspomena iz tog perioda njegovog života. U mislima vidi njegovu frizuru iz tog doba, koliko je mali još bio, kako se smijao uzbuđen jer, eto, postaje školarac. Ulovila je samu sebe kako joj je u tim uspomenama lijepo. Ali, ubrzo je bol povlači van iz uspomena i vraća je nazad, ovdje, u danas. Ustaje. Gdje god se osvrne, svaki dio kuće ispunjen je trenucima sa njim. Sretnim trenucima jer bio je dobro, baš dobro dijete. Kako je samo s lakoćom radila cijelog života kako bi mu omogućila školovanje, kako je skromno i drago dijete bio, koliko je puno radio kasnije i trudio se, baš trudio. Kako su sretni bili... Kao udovici, bio joj je pravi sin, prijatelj, oslonac, sve. Oslanja se o naslon stolice za kuhinjskim stolom, objema rukama, povija i tone u bol. Suze ne mogu zaustaviti niti obronci Papuka dok bol ljubavi koja ju razdire ne mogu izvinuti ni brežuljci Bilogore niti utopiti ribnjaci ili Drava. Ljepotu njenih uspomena ne može uzeti nitko, to zna, ali tu bol, koja ostaje dijelom nje za života, mogu ipak umanjiti odgovori na njena pitanja. Baš kao taj naslon stolice kojeg drži objema rukama.
