Banner
Na Bujštini obilježena 77. godišnjica bitke kod Kućibrega
Hrvatski inovatori osvojili zlatne, srebrne i brončane medalje u Njemačkoj
DP: Covid potvrde za ulazak u Sabor zadiru u ljudske i političke slobode
Arhiv HRT-a do 1990: Kulturno dobro vrijedno milijarde kuna izlazi iz bunkera
Umrla Jelena Brajša, dugogodišnja ravnateljica Caritasa
Božo Petrov pozitivan na koronavirus
Večernji list: Probijen zadnji tunel na pristupnim cestama Pelješkom mostu

  Aktualnosti

Što će Hrvatskoj sijači smrti?

  Boris Pavelić/Novi list           17.01.2016.         1549 pogleda
Što će Hrvatskoj sijači smrti?

Što će Hrvatskoj rakete? Prijeti li tko? Mora li se zemlja braniti? Ili možda prijetiti? Susjedima? Otkad je objavljeno da Hrvatska razmatra kupnju raketa, na ta pitanja nitko nije odgovorio. Pa ipak, ministar obrane na odlasku Ante Kotromanović o svemu govori birtaški svadljivo, kao da nije riječ o razornome oružju kojemu se baš nitko ne treba radovati. Pritom čini i ono što bi najmanje trebao: traume devedesetih projicira na današnjicu, premda je odnos snaga, srećom, suprotan onome s početka rata. Takvo poigravanje kolektivnim traumama može se nazvati svakakvim imenima, ali mudrom dubrosusjedskom politikom zasigurno ne.

Prvu naznaku o nabavci američkih bacača raketa bombastično je polovinom listopada objavio Jutarnji list, klikćući da »Hrvatska kupuje moćno oružje koje će potpuno promijeniti vojnu ravnotežu u regiji!« U tom je tekstu objavljen i jedini koliko-toliko suvisao razlog za opremanje HV-a tim oružjem; sve što smo otad u Hrvatskoj čuli nije bio racionalni »za i protiv«, nego apriorno pravdanje navodno samorazumljive želje da HV dobije oružje koje susjedi, već po definiciji, mogu doživjeti kao prijetnju. A to su oni, dakako, i učinili.

Izvor Ministarstva obrane Jutarnjem je objasnio kako je »prije svega riječ o sredstvu odvraćanja. Naime, HV bi stekao sposobnost strateškog raketnog udara u dubinu neprijateljskog teritorija i na taj način stekao kvalitetnu sposobnost odvraćanja neprijateljskih napada.« Čekajte malo. Prijeti li Hrvatskoj »neprijateljski napad«? Ako ne, što će nam »sposobnost strateškog raketnog udara u dubinu neprijateljskog teritorija«? Kao preventivna prijetnja? Nipošto, tvrdi Kotromanović: Hrvatska »sigurno nema nikakve neprijateljske namjere prema Srbiji«. Ona »želi mir«, a »ovo nije naoružavanje da bismo se natjecali s njima ili da bismo prijetili nekome«. Ali, što je onda? Kotromanović: »To je cilj sposobnosti NATO-a i želimo do kraja realizirati ono što moramo prema tim NATO-ovim ciljevima. I ništa više«. 

Što znači »cilj sposobnosti NATO-a«? Kakve mi to NATO-ove ciljeve »moramo realizirati«? Nismo doznali. Prvi put također čujemo da Hrvatska zbog NATO-a nešto »mora«. Nije, zaboga, NATO diktatura, pa da naređuje. Štoviše, politika saveza prema Balkanu u proteklih dvadesetak godina oduvijek je bila stabilizirati, a ne destabilizirati, pa Kotromanović kao da radi izravno protiv strateških smjernica vlastitog saveza. Ali na stranu Kotromanovićevo prebacivanje odgovornosti na NATO – o tome kakvo će oružje kupiti, isključivo i autonomno odlučuje Hrvatska. Uostalom, nije NATO nudio raketne lansere, nego ih je Hrvatska tražila – od SAD-a. Odgovorni su, dakle, Kotromanović i Milanović, nisu Stoltenberg i Obama.

A ako je tako, dužni su objasniti: koji je to sigurnosni i politički razlog vrijedan zaoštravanja sa Srbijom, koje je vlada ovom najavom započela? Kakva to opasnost iz Srbije prijeti, pa da Zagreb mora nabaviti oružje kakvo će Beogradu dati opravdanja da uzvrati istom mjerom, pa uistinu i postane realna prijetnja? Kakva je politička mudrost u Kotromanovićevim podsjećanjima da su Dačić, Vučić i Nikolić bili »prvaci ratova« devedesetih? Ne bi li odlazeći ministar, kad već analizira susjede, morao preko usta prevaliti i nepobitnu istinu da su ista ta trojica danas, dvadeset godina kasnije, »prvaci mira« u regiji, ma koliko to bizarno djelovalo? Milanoviću – koji se ovih dana izdaje za nepokolebljivog ljevičara, antifašista i mirotvorca – najbolju lekciju o »mudrosti« ideje da njegova vlada kupi razorne rakete dao je ovih dana, ni manje ni više, nego nacionalistički desničar Tomislav Karamarko, konstatiravši samorazumljivu istinu da je novac, umjesto u oružje, bolje ulagati u gospodarstvo i radna mjesta. I još nešto: nije li izvor iz Kotromanovićeva MORH-a, koji kupnju sijača smrti pravda »sposobnošću strateškog raketnog udara u dubinu neprijateljskog teritorija« zarad »kvalitetne sposobnosti odvraćanja neprijateljskih napada«, trebao mućnuti glavom, pa se priupitati – a zašto su, zapravo, Martić i Čeleketić 2. i 3. svibnja 1995. usred Zagreba raketama usmrtili sedam, a ranili dvjesto ljudi? Jesu li htjeli naprosto zločinački ubijati, ili su »sposobnošću strateškog raketnog udara u dubinu neprijateljskog teritorija« pokušali demostrirati »kvalitetnu sposobnost odvraćanja neprijateljskih napada?»

Kolumna Pronađena zemlja Borisa Pavelića, Novi list

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

pocelo je
19.1.2016. 10:08
budu popovi blagoslovili tenkove pa ce to biti sijači ljubavi.koliki si hrvat se kod nas mjeri u mržnji prema drugome tako da su tenkovi potpuno domoljuban čin.
UooH
18.1.2016. 23:55
Jao pa ovaj Pavelić stvarno nije normalan, o kojim on to susjedima priča kad se samo ovi njegovi uskokodakali i nijedni drugi.
I da treba nabaviti što jače rakete, jer što jače rakete imamo to će i mir biti jači.
franjomrak@gmai
18.1.2016. 13:22
E, moj Paveliću !
Čini mi se da ste odspavali zimski san , i napokon napisali nešto što nije sramoćenje Lijepe nam Domovine....No u svakom slučaju iako dobrano zakašnjeli vrlo čitljiv tekst !


Još iz kategorije Aktualnosti