Ovo je pitanje koje je jednom diplomiranom katoliku nedavno palo na pamet, i to upravo negdje na pola puta od Uskrsa do Velike Gospe, što je obično kritični period između dva velika katolička blagdana u kome kršćanski duh velikih Hrvata malo popusti u koncentraciji pa ih obuzmu neke nečastive misli.
S vremena na vrijeme ovoj sablasti podlegnu i oni sa visokim duhovnim školama. Od silnog mentalnog napora da se shvati smisao života čovjek jednostavno pukne, i u tom trenu ne pomaže ni sveta krunica ni blagoslovljena vodica.
Laici bi pomislili da se radi o krizi vjere, ali klinička slika ovog neobično nadahnutog novinskog teksta jasno ukazuje na funkcionalne ispade u sivoj kortikalnoj zoni temporalnog režnja zaduženoj za stvaranje i pohranu uspomena. Riječ je o teškoj memorijskoj zbrci uzrokovanoj nizom krivih informacija pohranjenih negdje između 1991. i 2012. godine.
Ukratko: "Jugoslavenski glumac Rade Šerbedžija dobio je od hrvatske države tri i pol milijuna kuna za svoje kazalište na Brijunima, odakle sa svojom družinom širi bratstvo i jedinstvo, i to za nagradu što je početkom Domovinskog rata pljunuo Hrvatskoj u lice pa poslije toga zdimio u Beograd."
Uz ovu zastrašujuću duhovnu viziju, autora članka progone i slike kako Rade danas, pristojnije rečeno, mokri po Brijunima, a ministarstvo kulture sve to plača.
Ima još puno toga što se piscu ovog teksta priviđa, ali nakon što čovjek pročita cijeli članak najprije što pomisli je to da je Isus imao vrašku sreću što ga je onih četrdeset dana u pustinji iskušavao sotona a ne ugledni novinar Ivica Šola. Da je kojim slučajem susreo njega i sam bi završio u paklu. Ovako, nadrapaše samo poneki Hrvati koji povjerovaše u Šoline ratne i mirnodopske novinarske priče.
Ali nade za potpuno obraćenje još uvijek ima, kako za obmanute čitatelje tako i za grešnog Šolu koji je ljude naveo na grijeh da osude nevinog. Duhovna lekcija za sakrament svete ispovijedi glasi:
Rade Šerbedžija je hrvatski glumac (prema osobnom priznaju iz 1991. godine, izrečenom ravno u lice najvećem hrvatskom partizanskom režiseru Antunu Vrdoljaku) i jedan od ponajboljih dramskih umjetnika sa prostora bivše Jugoslavije.
Za razliku od mnogih "glumaca" koji su glumili bratstvo i jedinstvo, Rade je u to doista vjerovao iskreno - kako u miru tako i u ratu...kako jučer tako i danas...i suprotno vjeri mnogih "kršćana" sa ovih prostora nikada toj ideji nije okrenuo leđa. Takav čovjek za vrijeme svakog rata može biti samo na jednoj strani - na strani MIRA...Sasvim dovoljno da nikome na ovom svijetu ne mora polagati račune za svoj patriotizam i domoljublje.
Toliko o njegovom političkom računu za ratno razdoblje od 1991. do 1995. A kada je riječ o trošenju hrvatskog proračuna u demokratskom miru, Otkrivenje financijskog računa iz Knjige prihoda i rashoda kaže:
Budžet kazališne sezone Kazališta Ulysses je 3,5 milijuna kuna.
- 390 tisuća od Ministarstva kulture RH
- 70 tisuća kuna od Istarske županije
- 50 tisuća kuna od Turističke zajednice Hrvatske.
- OSTATAK na račun donatora i publike.
Dakle, ako je vjerovati matematici, iznos troškova na račun hrvatskih poreznih obveznika iznosi 510 tisuća kuna, odnosno svega 14,5% ukupnog budžeta - daleko manje od 3,5 milijuna kojima Šola obmanjuje povodljive hrvatske vjernike i ateiste.
Toliko o ovim bitnim pitanjima glede ratnih i poratnih uspomena na lik i djelo našeg Rade. Imao bih još puno toga za reći u njegovu čast (čisto onako za vlastiti gušt), ali ne bih se htio previše zalijetat dok ne provjerim tko je Angelini platio kavu. Poznavajući njegovog prijatelja Ivana Jakovčića ne bi me čudilo da je to ipak išlo na teret proračuna Istarske županije.
