Banner
Ugostitelji će od 15. veljače moći prodavati sve što imaju u ponudi
Lenart: Novim zakonom o sjemenu čini se šteta najslabijima
Oporba pozdravila popuštanje mjera, ali smatra to nedovoljnim
Za čak 75 posto porastao broj smrtnih ozljeda u građevinarstvu
Večernji list: Tisuće Hrvata žele po cjepivo u Rusiju
B.a.b.e. odgovorile Milanoviću - nećemo trivijalizirati temu seksualnog nasilja
Studija: Mutirani soj virusa mogao bi izazvati više smrti u Britaniji

  Kazalište Virovitica

Što bogovi rade u sjenama?

  Dora Golub/Foto Saša Pjanić           26.11.2020.         505 pogleda
Što bogovi rade u sjenama?

Predstava Antički underground: laž, istina i mit slobodna je interpretacija i inscenacija odabranih grčkih mitova koje je sakupio i zapisao Gustav Schwab – dakle, istih onih mitova koji se redovito čitaju i tumače u sklopu školske lektire. Logično je i sasvim opravdano zaključiti da kazališna adaptacija ovakvog književnog predloška neosporno ima edukativni potencijal usmjeren k svojim mladim gledateljima. No kad bi zadaća autorskog tima naše predstave bila naprosto prezentirati i prepričati ono već poznato i apsorbirano među školskim klupama, kazalište zaista – kako bi neki u kriznom razdoblju izazvanom pošasti virusa COVID-19 možda i voljeli ustvrditi – ne bi više ni bilo potrebno kao medij.

Antički underground predstava je koja se neprestano referira na svoju teatralnost, pa čak i kad se radi o isticanju činjenice ograničenja svojih tehničkih mogućnosti izazvanih nedostatkom adekvatnog budžeta. Naposljetku, samo podzemlje iz naslova, ono isto koje zaziva bog Hermes na završetku svojeg prologa, dom je ktonskih božanstava iz čijih se kultova i rituala kasnije razvio teatar. U našoj inačici Schwabovih priča, amerikanizirana, cool varijanta naslova ujedno aludira na vezu između mitskog podzemlja i subkulturnog undergrounda – utočišta svih onih koji žele umaći tiraniji pokvarene olimpske vlasti. Stoga se glavni antagonizam predstave, kazališnim sredstvima izražen kroz igru svjetla i sjene, neprestano odvija na liniji bogovi – ljudi ili pak olimpska božanstva – podzemna božanstva. Suodnos svjetla i sjene, skrivenog i otkrivenog, antičkog i modernog, iluzije i prekida iluzije prirodno nameće stil glumačke igre koji, na krilima zafrkancije meštra ceremonije, obijesnog boga -varalice Hermesa, lako mijenja svoje registre: iz pripovjedačkog tona u glumačku uživljenost u priču, iz humora na tragu sitcoma u parodiju tragedije.

Kazališna verzija grčkih mitova, u našoj izvedbi, premda dosljedno prepričava i slijedi zadani narativ, sebi prvenstveno uzima kreativnu slobodu da ga kritički komentira. Umjesto da prijeđe preko posebno okrutnih događaja sadržanih u odabranim mitovima, Antički underground ih stavlja u fokus kazališnih zbivanja, s naglaskom na žensku perspektivu i nasilje što ga bogovi vrše nad svojim žrtvama, a koje je u ustaljenom prepričavanju na školskom satu često zanemareno ili zaobiđeno. Zbog toga klasični motivi poput okovanog Prometeja, otmice Perzefone ili nerijetko zaboravljenog silovanja Meduze kroz prizmu našeg underground dark cabareta na temu antike nisu tek metafore za egzistencijalnu jezu ili postanak godišnjih doba, nego problematične, neuralgične točke ovih nebrojeno puta ispričanih priča koje nam itekako ukazuju na društvene probleme kakvi, nažalost, nisu ostali zakopani među antičkim ruševinama, nego se s njima susrećemo i danas. Osvijetljene iz pravog kuta, ove okrutne slike navode nas na glavna pitanja suvremene obrade priča klasične starine: tko piše mit? Tko ga preispisuje? Kome su bogovi podarili privilegiju pjesničkog dara, a tko je bio ušutkan? Ili, kako dulja verzija naslova predstave sugerira: što je laž, što istina, a što puki mit?

Ostavivši ova pitanja publici da na njih odgovori, valja zaključno napomenuti još samo jedno. Poštujući cikličnu dramaturgiju same predstave, vratimo se na mjesto iz kojeg smo i krenuli: kazalište. Kreativni proces nastanka Antičkog undergrounda dokazao je da virovitičko kazalište svoj simbolički i kreativni kapital iznalazi ponajprije u svojim glumcima: oni nisu puki provoditelji ideje „božanske“ instance (bilo kojeg) autora – oni su koautori, sumislitelji, neumorni istraživači i stvaratelji. Iako se čini da kazalište nikad nije bilo ugroženije nego u sadašnjem trenutku, potisnuto od strane bržih i novijih medija, usporeno mjerama samoizolacije i socijalne distance, podsjetimo se na činjenicu koja vrijedi od antičkih vremena do danas. Dok god živo, misleće glumačko tijelo diše na pozornici, preživjet će i teatar.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Kazalište Virovitica



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.