Rođen je 9. studenoga 1897. godine u Slatini, gdje je završio osnovnu i Višu pučku školu osnovnog smjera. Kako je pokazivao veliki interes za slikarstvo, 1915. odlazi u Zagreb gdje pohađa Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt (danas Akademija likovnih umjetnosti) koju završava 20. srpnja 1919. godinu dana nakon završetka zaposlio se kao nastavnik i virovitičkoj gimnaziji i pridonio formiranju likovnog izraza nekoliko akademskih umjetnika (Bosanac, Manojlović, Marčeta, Seitz, Pavoković i svojih sinova Nikole i Teodora). Umirovljen je 1955. godine, a umro nakon duže bolesti 4. ožujka 1991. u 94. godini života. Bio je najstariji živući akademski slikar u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Sahranjen je na virovitičkom groblju.
Još kao dijete je volio je crtati i stalno molio roditelje da mi kupe boje i papir, što je onda bilo jako teško. Kao dvanaestogodišnji dječak naručivao je likovni materijal iz Zagreba, a kasnije i iz Beča. Tako ga je slikarstvo s vremenom potpuno zaokupilo. Od uzora, najviše je volio strane autore, Francuze, pogotovo impresioniste i ekspresioniste. „Nekako su svježe radili i uopće bili su veoma bliski prirodi“, objašnjavao je. Zanimljivi su mi bili Klod Mone i Pol Sean, a od naših autora posebno je cijenio Belu Csikosa (pogotovo njegove kompozicije), Ljubu Babića, Klementa Crnčića a najviše Otona Ivekovića. „On mi je bio profesor na akademiji i s njim sam se vrlo dobro slagao“, rekao je u jednom od rijetkih intervjua
Bio zadovoljan poslom nastavnika - profesor crtanja u virovitičko gimnaziji. „Đacima sam davao mnogo, ali sam isto toliko i tražio, iako im je bio težak voljeli su taj predmet. Znao sam sjesti kod učenika i pokazivati mu kako treba slikati. Kasnije sam proveo dvadeset godina na mjestu zamjenika direktora gimnazije“.
Volio je slikati prirodu i pejzaže u okolici Virovitice, portrete i mrtvu prirodu, a napravio je i par ženskih aktova. Jedan od najdražih motiva bio mu je slatinsko staro groblje, a svojim najboljim djelom smatrao je autoportret (ulje na platnu) iz 1926. velikog formata (105x65 cm). Najviše je volio akvarele, ulja, crteže i ugljenu tehniku.
U nevelikom opusu ulja, akvarela i crteža očituje se stilska ujednačenost u maniri klasičnog likovnog izraza s naglašenim karakteristikama vlastitog stila.
Razdoblje likovnog stvaranja bilo je maleno, njegov fundus radova ne odlikuje se brojnošću, ali se isticao kvalitetom. „Neovisno o razlozima koje su ga navele da prestane slikati, a kojima se može tek nagađati, i tom vrlo malom, ili preciznije kazano sažetom opusu moguće je raspoznati cjelinu“, napisao je 2009. povjesničar umjetnosti i dugogodišnji kustos Galerije likovnih umjetnosti Osijek Vlastimir Kusik (1953.-2018.).
Izlagao je vrlo rijetko i to djela nastala od 1915. do 1930. godine na nekoliko skupnih izložbi u Zagrebu i kasnije u Virovitici 1958. i Osijeku 1971. Prvu i jedinu samostalnu izložbu imao je Virovitici 1990. godine. „Nisam osjećao potrebu da samostalno izlažem. Na inicijativu Branislava Glumca i Likovnog kluba pristao sam da napravim samostalnu izložbu mojih radova“, objasnio je, ali se na svečanom otvaranju nije pojavio.
Povjesničar umjetnosti Marijan Špoljar iz Koprivnice ustvrdio je da bi se barem tri rada Stjepana Tricka moglo uvrstiti u antologijske okvire hrvatskog slikarstva drugog i trećeg desetljeća: magistralni Most iz 1919., Autoportret iz 1926. I Zima (ili Kuće) iz 1924. „Da je samo i ta tri rada riječ, njegov doprinos modernom hrvatskom slikarstvu je nedvojben“.
