Banner
Izložba posvećena Milku Kelemenu u Etnografskom muzeju
DHMZ: Pretežno oblačno s kišom, lokalno obilnom
Plenković o zelenim putovnicama: Mislim da bi sve moglo biti gotovo do ljeta
U utorak i srijedu zatvoren željeznički prijelaz u Ulici Svetog Jurja u Podgorju
Milanović: Zlata Đurđević je moja kandidatkinja za Vrhovni sud
UIO: Žene u Hrvatskoj još uvijek ostaju bez posla zbog trudnoće
Jutarnji list: Beroš zarađuje kao vještak, ali ne stigne na sud

  Prosvjeta

Stjepan Brlas: Mnogi građani ne znaju da u Virovitici postoji Učenički dom ili imaju krivu percepciju o njemu

  Goran Gazdek           29.06.2016.         2251 pogleda
Stjepan Brlas: Mnogi građani ne znaju da u Virovitici postoji Učenički dom ili imaju krivu percepciju o njemu

Iz tiska je izašla knjiga Stjepana Brlasa „70 godina učeničkog doma u Virovitici“. Bio je to povod za razgovor s gospodinom Brlasom, diplomiranim socijalnim pedagogom koji je u Učeničkom domu u Virovitici radio 41 godinu, od toga četiri desetljeća kao ravnatelj. Prvih šest mjeseci bio je vršitelj dužnosti, a onda je ušao u redovnu proceduru izbora. Imao je 27 godina.

- Domovi su specifični, oni živi u sjeni školstva. Oduvijek su pripadali sustavu srednjeg obrazovanja i činili njegovu logističku potporu. Mnoge škole su se u Virovitici osnovale i održale upravo zbog domova, u knjizi ih sve spominjem. Učenički dom u Virovitici je slijednik Srednjoškolskog đačkog doma, kasnije Đačkog doma za djecu i omladinu. Po broju učenika, financiranju i općem standardu dom je sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio u teškom stanju. Trebao je netko mlad i nadobudan, da ne kažem i neku težu riječ, tko bi se uhvatio posla i pokušao spasiti što se spasiti da. Imao sam volju i osobnost onoga koji ne odustaje tako lako od započetih ideja pa sam 1972. godine prihvatio mjesto ravnatelja i na njemu zadržao do odlaska u mirovinu 2012. godine – prisjeća se Brlas.

Vaše prvo radno mjesto bilo je u školi. Je li Vam svih tih godina nedostajao rad u učionici?

Završio sam srednju ekonomsku školi, i ne znam što mi je bilo da sam otišao studirati Pedagošku akademiju. To si nikada nisam objasnio, mogao sam i drugačiji životni put odabrati.

Počeo sam kao nastavnik u Osnovnoj školi Rušani koja se kasnije spojila sa školom Gradini. Moje prvo radno mjesto bilo je u Novom Gracu gdje su djeca u prvom razredu govorila Mađarski. Razumjeli su hrvatski, ali ga nisu željeli govoriti pa je to bio veliki izazov za mene kao dvadeset jednogodišnjaka. Brzo smo našli zajednički jezik na lijepim livadama u okolini sela, i vrlo brzo je to preraslo u jedno dobro druženje. Djeca su se smirila, naučila čitati, pisati i dobro govoriti hrvatski. Puno mi je pomogao kolega koji je ređen u tom selu.

Kasnije sam predavao višim razredima povijest i zemljopis. Bilo mi je jako lijepo raditi u razredu, to je nešto sasvim drugo nego raditi s djecom u domu gdje je vrlo dinamično, izazovno i nikada dosadno.

 Ali i velika obaveza i odgovornost jer o djeci praktično morate skrbiti 24 sata?

Nije bilo jednostavno! Ako u domu imate od 110 do 120 djece adolescenata u brunom razdoblju života, onda svakodnevno doživljavate manja ili veća iznenađenja. Svakodnevno sam na posao dolazio u 8 sati, ako bi me pred uredom čekala manja ili veća grupa učenika znao sam da se nešto desilo. U domu je, kao i kod kuće u obitelji: iz škole ponekad dolaze vrlo nervozni, bace stvari, svi su im drugi krivi što nisu dobro napisali test.

U knjizi opisujem doživljaj jednog učenika koji je u doma boravio 11 godina iz kojeg odlazi na odsluženje vojnog roka. Vrati se u dom jer nije imao gdje pa je otišao u Beč. Našli smo se prije par godina, došao je s obitelji posjetiti dom. Njegov sin je nakon tog susreta rekao: Tata, tvoji školski prijatelji su baš cool. To nisu moji školski prijatelji, to su ljudi koji su se brinuli o meni kad mi je bilo najpotrebnije.

Jedno vrijeme tu su živjela i djeca bez roditeljskog staranja koja su bila na granici delikventnog ponašanja. Društvo im je odredilo mjeru boravka u odgojnoj ustanovi i smjestilo ih u naš dom što je bio poseban problem i dodatni izazov jer si zajedno sa Sudom odlučivao o sudbini te djece.

Posebno je bilo u vrijeme i neposredno poslije Domovinskog rata kada su u domu boravili učenici iz Voćina, odnosno doseljenici s Kosova sa svojim specifičnim naglaskom i skupina učenika iz BiH. To je bila vrlo složena stvar jer se tu sukobljava kultura, stil i način života. Trebalo je puno strpljenja i umijeća raditi s njima.

Dom je prošao, pišem to u knjizi, različite faze. U jednoj fazi u njemu su, uz učenike srednje škole, boravila i djeca s posebnim potrebama osnovnoškolskog uzrasta, što nije tipično za srednjoškolske domove. Pohađala su školu s posebnim programom, tada smo to zvali, specijalna škola, i nisu voljela izlaziti iz svojih obitelji.

Koja je razlika u vođenju jedne takve ustanove u bivšem sustavu i danas?

Od osamostaljivanja Hrvatske dom je čvrsto pozicioniran u Zakon o srednjem školstvu, i pored specifičnosti koje se navode, primjenjuju se svi zakonski propisi kao na srednju školu. Država danas financira cjelokupni odgojno-obrazovni proces i 50 posto subvencije za smještaj djeteta. Prije je bilo uno teže i složenije raditi, sa svakom samoupravnom zajednicom smo morali sklapati sporazume o financiranju, a u zakonu se domovi nisu spominjali. Morali smo pregovarati sa SIZ-ovim i praktično biti na tržištu pa smo se mogli, da tako kažem, tržišno ponašati: određivati cijenu koju smo mogli postići, a koja je bila manja od ustanova socijalne skrbi u kojima nije bilo mjesta.
Od osamostaljivanja je i više dodatnog obrazovanja i edukacija za odgajatelje, redovito se ide u na seminare gdje stručni ljudi govore o pedagoškom, psihološkom, sociološkom i zdravstvenom aspektu našeg posla.

Knjiga je logičan slijed Vašeg gotovo cijeloživotnog rada u domu. Kada i kako je nastao okidač nakon kojeg odlučujete pisati knjigu?

- O učeničkom domu se malo zna. Mnogi građani i ne znaju da takav dom uopće postoji u gradu ili imaju krivu percepciju o njemu pa sam si, eto, dao truda da nešto napišem o domovima kao sastavnom dijelu srednjoškolskog sustava. Učenički dom je, nakon Industrijsko-obrtničke škole i Gimnazije je treća ustanova po starosti u Virovitici. Mislim da to zasluže pažnju. Zapalio me kolega Vladimir Reider, danas doktor znanosti, koji mi je dao dokument iz 1945. godine u kojem se govori da je internat kraj Gimnazije u Virovitici počeo raditi 1944. godine.

Iako dosta toga znate trebalo je puno istraživačkog posla. Je li bilo teško prikupljati podatke?
- Jako teško jer su se domovi često selili iz zgrade u zgradu pa je negdje tim putovima nestajala arhiva. Inače, sindrom Virovitice da ima jako malo ili nema uopće primarne arhivske. Zato svi mi koji radimo takvo što morao tražiti sekundarnu građu i onda iz njih donositi zaključke.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Prosvjeta



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.