Nemalo sam se iznenadila kada sam vidjela vijest na zidu svog Facebook profila o tome kako će neki od mojih prijatelja prisustvovati prosvjednom maršu zbog situacije u Egiptu. Nije me iznenadilo što su upućeni u svjetska zbivanja, gotovo je nemoguće ne znati što se ovih dana događa u Kairu, ne iznenađuje me niti njihova potreba da se pobune i upozore na nasilje, ubojstva, zabranu rada medijima, siromaštvo i općenito katastrofalnu situaciju u toj zemlji koja potpuno izmiče kontroli.
Iznenadilo me što je riječ o ‘virtualnom prosvjedu'. Ljudi moji virtualnom?! Ma kako se to prosvjeduje iz naslonjača? Kako izgleda takav tip bunta? I koji su, molim vas lijepo, efekti tog izražavanja neslaganja sa situacijom u Egiptu? Hoće li ovih 472 tisuće ljudi koji su odabrali ‘attending' od 1. do 8. veljače sjediti s laptopom u krilu na svom kauču, slušati glazbu, jesti sendvič i povremeno viknuti ‘Dolje Mubarak'? I što je s onima koji su odabrali opciju ‘možda dolazim'? O čemu to ovisi? Ne stignu?Ovaj posljednji virtualni primjer borbe za slobodu i demokraciju savršeno ocrtava problem naše društvene angažiranosti. Nekako je postalo dovoljno učlaniti se u grupe na društvenim mrežama i tako, kao, dati do znanja što misliš o nekoj temi- zadovoljno stisnuti like uvjeren da mijenjaš nešto, sretan što si tako društveno, ekonomski, politički osviješten. Ti pomažeš. Ti si divna osoba. Sve ih razumiješ- i gladne, i siromašne, i bolesne, i one u štrajku.....
Majka Tereza i Mahatma Gandhi se mogu sakriti u mišju rupu pred takvim širokim dušama. Gladnoj djeci u Africi pomaže se tako što ti prijatelj pošalje pozivnicu za grupu, miru u svijetu se pridonosi ‘lajkanjem' statusa prijatelja koji je napisao Stop war, vlast je dobila jasnu poruku potvrdom nečijeg dolaska na prosvjed Stegnite vi remen bando lopovska... Nisu se svi ti ljudi doduše pojavili na prosvjedu, nisu ni poslali u Crveni križ kilu riže za gladnu djecu, a ne može se ni, vjerujete mi, zaustaviti ubijanje beba tuljana učlanjenjem u virtulanu podršku Zelenima u Kanadi. Tako nismo napravili ništa. Možda smo koju minutu razmislili o tome kako su bebe tuljani slatki, a Vlatka Pokos i njena bunda ne, ali tu staje priča. Mogu se svi ljutiti koliko god žele zbog nepravde u svijetu, na kavama žustro diskutirati o broju nezaposlenih, radnicima koji plaću ne dobijaju, glupim političarima, lošem sustavu obrazovanja, nepotizmu, stranačkim članskim iskaznicama itd., no do promjene neće doći ako se nakon toga sjedne za računalo i ljutito stisne ‘like'.
