Rusko-gruzijski pisac Grigorij Šalvovič Čhartišvili (1956.) dobro je poznat hrvatskim čitateljima, ali pod imenom Boris Akunin, kako od 1998. potpisuje svoje romane. Radi se uglavnom o povijesnim fikcijama i detektivskim pričama vezanima uz carsku Rusiju, a pseudonim je skovao preuzevši iz japanskog jezika (s kojeg je puno prevodio) riječ „akunin“ koja znači „loš čovjek“.
Akunin je sklon serijalima, pa se u 16 povijesnih detektivskih romana (od kojih je šest prevedeno na hrvatski jezik) pojavljuje lik detektiva Erasta Fandorinija, besprijekorno dotjeranog, izvrsnog jezikoslovca i vještaka u prerušavanju, čiji je lik „skrojen“ od poznatih junaka iz ruske književnosti. U četiri Akuninova romana pojavio se kao glavni lik Erastov unuk Nikola, a u tri romana monahinja (opatica) Pelagija.
Prvi od njih, „Pelagija i bijeli buldog“ (2000.), upravo je preveden na hrvatski jezik (Igor Buljan, v/b/z, 2021.), a vjerujem da se možemo nadati prijevodu preostalih („Pelagija i crni monah“ i „Pelagija i crveni pijetao“).
Mjesto zbivanja je Zavolšsk, područje oko rijeke Volge, u kojem usporedno egzistiraju crkvena i sakralna vlast, vladika Mitrofanij i gubernator Anton Antonovič von Haggenau (uz suprugu Ljudmilu Platonovu) te savjetnik Matvej Bencionovič Berdičvski.
Prvi dio romana naslovljen „Čuvaj se tih pasa“ pripovijeda kako se na tu idilu odjednom obrušava nekoliko nevolja: Mitrofaniju piše njegova teta, generalica Tatiščeva, kako netko pokušava otrovati njezine miljenike, vrlo vrijedne bijele buldoge; na obali rijeke pronađeni su obezglavljeni leševi muškarca i dječaka; u inspekciju dolazi Sinodov revizor, ženskar i kartaš, nemoralan Viktor Lavovič Bubencov.
U istragu oko buldoga na imanje svoje tete Mitrofanij šalje nespretnu i neuglađenu, no vrlo pronicljivu, crvenokosu kaluđericu Pelagiju. Ona se pokušava uklopiti u život na imanju i mada se bavi buldozima, ne uspijeva ih obraniti od zlotvora koji ih ubija: imanje vrvi gostima, a svatko ima neku svoju računicu zašto tamo boravi.
U drugom djelu „I čuvajte se tih opakih radnika“ nastavlja se život na imanju (Pealgija je otkrila tko ubija pse, ali ne i zašto) pa dok se teta oporavlja od šoka (zahvaljujući poklonjenom paru malih bijelih buldoga), Bubencov u ime pravoslavlja zlostavlja pogane optužujući ih za žrtvovanje ljudi (aludirajući na obezglavljene leševe).
Akunin polako, ali vrlo slikovito prikazuje društveni život u provinciji ubacujući pikanterije i neočekivane obrate. Svega tu ima: ljubavi i strasti, nasilja i pohlepe, prevare i zloupotrebe ovlasti, straha i odvažnosti. Postupno, dokazi vode prema ubojici dvojice obezglavljenih ljudi i pokušaju ubojstva same Pelagije, ali kada izgleda da je sve jasno, racionalna Pelagija prvo sve „razbuca“ i potom iznova „posloži“ u smisleni mozaik.
Posljednje poglavlje naslovljeno je „Crni monah“ i rečenica „… monah pritegne uzde, zaustavljajući razigrane konje, skoči na tlo i dovikne Pelagiji….“ budi u meni slutnju da ćemo opet sresti sestru Pelagiju. Brojni likovi ponekad se nazivaju prezimenom, a onda samo imenom i patronimom što, kao i njihovo neprestano „vrzmanje“, zahtijevaju veliku pozornost čitatelja. Srećom, Pelagija se ne kiti ostalim nazivljem, ali valja pripaziti jer se ona preobražava u svoju mondenu sestru…
Mada bismo ovaj roman bez daljnjega mogli svrstati u „krimiće“, on je više od toga, jer je istovremeno opis određenog (pomalo improviziranog ) povijesnog razdoblja, jedne zemljopisno profilirane pokrajine i dopadljiv prikaz karaktera i društvenih odnosa. Ujedno je pisan izvrsnim stilom, pa ako je povod (kako autor navodi u intervjuima) pisanju takvih romana želja vlastitoj supruzi podariti zgodne i pametne detektivske romane koje će ona bez srama čitati u javnosti, onda mislim da je to uspio.
