Punih petnaestak godina četrdesetak stanovnika Slatinskog Drenovca, seoca podno Papuka, u općini Čačinci, negdje između Slatine i Našica, živi svoje živote u Ulici 10. travnja. Malo tko danas u Hrvatskoj uopće zna da već petnaest godina postoji ulica takvog sramotnog naziva, a oni koji znaju, u prvom redu oni koji odlučuju o imenima ulica, u tome ne vide gotovo ništa sporno, unatoč tome što je otprilike tri četvrtine srpskog življa među četrdesetak stanovnika ovog mjesta. Ni Mirko Mališ, u drugom mandatu načelnik Općine Čačinci, čovjek od trideset i nešto godina, u toj činjenici, doslovno kaže, ne vidi ništa skandalozno.
U redu, problematična mu malo jest ali, dojma smo, više zbog toga što je jedan novinar došao u njegovo mjesto čačkati po škakljivoj temi, nego zato što bi i njega mučila spoznaja da stanovnike u Slatinskom Drenovcu možda vrijeđa živjeti u ulici koja nosi ime po danu proglašenja NDH. Mališ nam je osjetio potrebu pojasniti kako se u kolovozu 1991. srpsko stanovništvo Drenovca otrgnulo kontroli, pobunilo i na koncu napalo ophodnju hrvatske policije, a potom postavilo barikade i zatvorilo pristupe selu.
Načelnikov sat povijesti
Stigli su tu i paravojni "Beli orlovi", haračili tim područjem i orgijali, da bi u prosincu 1991. mjesto bilo oslobođeno. Srbi su netragom nestali, a u Drenovcu je ostalo tek nekoliko seljana hrvatske nacionalnosti. Ostali su izbjegli još za beloorlovske tiranije.
- I onda, negdje 1993. godine, jedna od sjednica općinskog vijeća Čačinaca održana je upravo u Slatinskom Drenovcu, a na nju je pozvano i stanovništvo sela. Dakako, bilo ih je tek nekoliko, isključivo Hrvata, a jedna od točaka bila je imenovanje ulice. Netko je predložio da se jedna nazove Ulicom 10. travnja i to je prihvaćeno. Ja tada nisam bio načelnik i nisam upoznat s detaljima te sjednice, ali mi je rečeno, iako nikada službeno ili u pisanom obliku obrazloženo, da je takvo ime predložio tada najstariji mještanin. Međutim, o tome mogu samo spekulirati - kaže Mališ.
Ipak, odgovarajući na pitanje, ustvrdio je da je 10. travanj iz naziva ulice "vjerojatno upravo taj 10. travanj na koji i sumnjamo".
- Ne mogu reći da je sada to toliko skandalozno, ali u redu, problematično jest i o tome ćemo svakako raspravljati - najavio je načelnik.
Raspravljalo se o tome i na sjednici općinskog vijeća u srpnju ove godine. Tada je jedan vijećnik (Hrvat) priupitao po nacionalnom ključu imenovanog zamjenika općinskog načelnika Gorana Čolića (Srbina), zbog čega se ulica, u kojoj u velikoj većini žive Srbi, zove tako kako se zove, a gospodin zamjenik lakonski je poručio "kako mu osobno to baš i nije drago, ali ako tamošnje stanovništvo tako hoće, neka im bude".
Problem je, međutim, što tamošnje stanovništvo tako neće, a svoj su stav jasno izrazili prije otprilike godinu i pol kada je mjesni odbor od općine pismeno zatražio da se 10. travanj odmah ukloni iz imena njihove ulice, a da se ona nazove Glavna ulica. Svom zahtjevu priložili su peticiju i to potpisanu od svog stanovništva koje je u tom trenutku u njoj živjelo. No, to nije bilo dovoljno.
Peticija uručena općini
- O ovome se počelo razgovarati prije pet-šest godina kada su se mještani Drenovca krenuli masovnije vraćati. Dolazili su s primjedbama, ali nitko nije dostavio konkretan zahtjev. Kako mislite da je? U redu, iz mjesnog su odbora došli s pismenim zahtjevom i željom da se to promijeni, razgovarali smo s predlagačima i uputili ih u proceduru. Naime, svom su zahtjevu trebali priložiti i obrazloženje zbog čega žele promjenu naziva ulice, ali oni to do danas nisu učinili - pojasnio je proceduru Mališ inzistirajući, dakle, na obrazloženju. Istom onom koje ni do danas nije pronašao u općinskoj arhivi kada se 1993. odlučivalo zašto će ulica u Drenovcu ponijeti sramotan naziv.
- Istina, rečeno nam je da svoj zahtjev obrazložimo, a mi to nikada nismo napravili. Ne znam, na tome je ostalo. Rekao bih zbog inercije i nezainteresiranosti mještana. Ovdje su većinom stariji ljudi koje malo toga zanima - kaže Miroslav Kmet, dvadesetsedmogodišnji predsjednik mjesnog odbora Slatinskog Drenovca.
Čovjek svakodnevni kruh zarađuje u Zagrebu pa, rekli bismo, i njega malo što zanima u rodnome selu. Upoznao nas je s podatkom kako u njemu ima ukupno pedesetak kuća, ali ih je tek dvadesetak naseljeno, a u njih šest žive hrvatske obitelji. Ostale su "srpske".
Riječi Kmetove zamjenice u mjesnom odboru Jelke Pavlović, pak, opovrgavaju i načelnika Općine i predsjednika MO-a.
- Ne bih rekla da smo svi u selu nezainteresirani. Pa dokaz tome je peticija koju su 6. studenog 2007. potpisali svi ljudi koje smo zatekli u kućama. Nju smo, zajedno sa zahtjevom, uredno predali u općini uz čiju smo suglasnost sve i pokrenuli. Ali, do dana današnjega nitko nam se iz općine nije javio ni riječju ni slovom. Dakle, mi i sada čekamo njihovo službeno očitovanje - rekla nam je Jelka Pavlović.
Drenovčani su do sredine osamdesetih živjeli u Industrijskoj ulici, jer nekada je ovdje egzistirao pogon za destilaciju octa, pa u Ulici 21. novembra. Najradije bi da se ulici vrati naziv Industrijska, ali nemaju ništa ni protiv predložene Glavne.
Ogorčeni i susjedi Hrvati
- Meni je taj 10. travanj nepojmljiv. Ma, ne smeta meni ništa, ali mi nije jasan takav stav, taj neki inat koji se tjera kako bi nam se napakostilo. Čemu takve provokacije? Ustvari, baš me briga, ne razmišljam o tome kako bih se kao Srpkinja trebala osjećati živeći u ulici koja slavi ustaštvo i NDH, ali kad me netko podsjeti na tu činjenicu, ne mogu ostati ravnodušna. Naravno, nikome nije pravo, ne samo Srbima, i susjedi Hrvati su ogorčeni što žive u ulici toga imena - prokomentirala je Dragica Despotović, rođena Drenovčanka, ujedno žestoko demantirajući tumačenje predsjednika općine da se iza imena ulice krije datum rođenja nekog starog mještanina.
- To jednostavno nije istina, to je apsolutna laž, a onaj tko vam je dao objašnjenje laže. Rođena sam ovdje i sasvim bih sigurno znala za taj podatak. Dajte, molim vas, sada se pokušavaju vaditi da bi se oprali, ali bezuspješno - ustvrdila je Dragica Despotović dodajući kako joj nije svejedno kad joj stižu režijski računi adresirani na Ulicu 10. travnja.
No, zaključila je, ipak joj je najvažnije da je se pusti na miru, a slično njoj razmišlja i postariji Branko Bolić. Njega uopće nije briga ni za kakva imena i što se njega tiče, mogu ulicu nazvati kako god žele.
- Ne želim se time zamarati. Ne, nije me strah govoriti o tome, nemam se ja čega bojati jer nikome ništa nažao nisam učinio, jednostavno me sve to ne zanima. Svoj sam život proživio i samo mi je važno da na miru prođe ovo što mi je od njega ostalo - poželio je Bolić.
