Ovo vrijeme je baš nametnulo temu starenja i starosti. Znam da se niti jedno biće ne može osjećati ugodno u trenucima kada stane zapažati najprije fizičke, a onda i umne promjene na sebi. I to ne na najbolje. Teško prihvaćamo kako nam se tijelo mijenja, možda i pod utjecajem nekih bolesti, a onda shvaćamo da usporavamo, da nam je korak sve zadihaniji, da brzo zaboravljamo i sve teže se sjećamo. Bar onoga što bismo htjeli u nekom trenutku izreći.
Dobro nas pamćenje služi kad se sjećamo prošlosti i ona kao da nam postaje bliža od stvarnosti koju živimo. Lijep je osjećaj kada pogledaš slike iz mladosti, pa se prisjetiš raznih nestašluka, prijatelja u nevolji, raznih izmotavanja, smijeha bez razloga, sitnih laži i prijevara da se izvučeš od kazne.
Sve nam bliže postaju godine našeg djetinjstva kada u sebi opet otkrivamo ono neko zaboravljeno dijete koje bi se ponovo željelo igrati, poskočiti u hodu (a ne može), ganjati loptu bez veze po livadi, igrati se skrivača u kukuruzima, paliti navečer vatru, peći kukuruze i izmišljati „strašne“ priče zbog kojih ponekad noću ne bismo mogli zaspati.
No, čini mi se kako su nas te strašne priče sustigle iako smo ih već zaboravili u svojoj djetinjoj naivnosti. Došle su strašnije nego smo ih ikada mogli i zamisliti. Nama djeci bake i djedovi su pričali priče iz davnina, spominjali „čudovišta“ kojima su ih njihovi stari strašili da bi bili dobra djeca.
Kao da je to neki utisnuti kod u ljudskom biću da strašimo jedni druge kako bismo bili dobri, da ne bismo bili zločesti. I to bi sve imalo i nekog smisla sve dok ne bi prešlo neku granicu u kojoj je taj strah prelazio u kočenje dječje kreativnosti, dječje prirođene znatiželje da otkriva svijet i razmišlja svojom glavom.
Kao da će nam ta glava u kojoj je smješten centar za stvaranje vlastite slike svijeta i novih ideja sada doći glave. Nama starijima i malo starijima. U vječitom previranju ljudske povijesti „starci“ su imali različite uloge i mjesta u društvenoj hijerarhiji.
Nekada se činilo kao da što si stariji, sve si mudriji i cjenjeniji za zajednicu. Danas su svu mudrost ukrali moderni komunikacijski uređaji koji ne traže ni pažnju, ni posvetu, ni hranu, ni brigu. Jednostavno ih koristiš i oni te obasipaju morem novih i novih informacija koje često tvoj um ne može niti obraditi. Pitanje je i da li treba.
Priče naših djeda i baka bile su nabijene nekim magičnim iščekivanjem, praćenjem tona i jačine glasa, šaputanjem, ili naglim uzvikom. Sva bi se soba pretvorila u neko čarobno treperavo igralište, zavirivalo se u tamne kutove iz kojih bi možda u nepoželjnom trenutku nešto moglo iskočiti.
I naravno uzdasi olakšanja kada bi se priča dovela do kraja. Uvijek ostavljajući mjesta za nadobudnu dječju maštu. Danas možda otkrivamo novo lice starosti. Ili svoja vlastita lica kojih do nedavno nismo bili svjesni. Naših stavova o ljudima u našem okruženju za koje smo smatrali da se sama od sebe podrazumijevaju, da su moderna vremena, a s njima dolazi i novo socijalno ponašanje.
Svakome je prihvatljivo (u većim naseljenim područjima) da starci više ne sjede na klupicama ispred kuće, da se njih u određeno vrijeme „otprema“ i „zbrinjava“ jer su svi zauzeti preživljavanjem, borbom za egzistenciju. Da su stanovi premali, a kuće prevelike za njih same. Da se od njih više ne očekuje nikakva uloga u zajednici i da kao i sve ostalo postaju nekakvi viškovi. Društvo sve više brigu o njima prepušta pojedincima od kojih se mnogi jedva brinu i za sebe. Oni koji su malo „sretnije ruke“ možda nađu mjesto u nekom Domu za starije.
A kakvih sve ima, imali smo prilike vidjeti. Namjerna ili zlonamjerna, odnosno proizvodnja bez pameti kako bismo to mogli navesti koja stvara brigade nezapaposlenih mladih ljudi školujući ih za već nepostojeća zanimanja predstavljaju društvu financijski teret (o socijalnom da ne pričamo).
Na liniji toga stvara se fama kako su i ljudi koji su odslužili svoje i više nisu produktivni, teret društva koje ono treba plaćati, a nema „koristi“ od njih. Stvarajući tako međugeneracijsku zajedljivosti i netrpeljivost. U izvanrednim situacijama se ta netrpeljivost još više iskazuje.
“Morat ćemo birati koga ćemo liječiti“ ... odzvanjaju lica naslovnica, podrazumijevajući time da će se prednost dati mlađima koji još nisu dali svoj dug društvu. Nisu „izrabljeni“ do kraja. Kao da ne znaju odgovor koji bi im većina starijih ljudi dala, ako bi se njih pitalo. Samo dajte, na mladima svijet ostaje! Kao što bi većina roditelja dala život za svoju djecu.
Ali to prenaglašavanje ide u smjeru da se opet prikažu stariji kao netko ili nešto što zauzima prostor nužno potreban za one druge, da im se nabija osjećaj krivice što su bolesni i što se oko njih treba truditi, a oni to ne zaslužuju u 100 posto iznosu jer su već prevalili neke godine. Pa u toj svojoj krivnji i gube želju za životom, manje se trude preživjeti smatrajući da oslobađaju svijet svojim dobrim djelom što će otići s njega. Nitko ih i ne pokušava razuvjeriti.
Masovna pokapanja otela su i onaj mali dio dostojanstva čovjeka koji je živio i od kojeg bi se inače oprostili njegovi bližnji i svi koji su ga poznavali i poštivali. Masovne grobnice otimaju i posljednje počivalište čovjeku koji je bio jedinka, jedan, različit od drugih i neponovljiv. One ga tretiraju kao „biološko smeće“, otpad koji se treba negdje pohraniti.
I mada su ljudi pretjerali ponegdje u obilježavanjima tih posljednjih počivališta svojih najmilijih, sada, u ovo doba korone, svi postaju „neznani“ junaci pali na bojnom polju virusa koji ne zna ni za ime ni za naciju. Bezimeni, ogrnuti u nekoliko slojeva plastičnih vreća i mrtvi potencijalna opasnost za žive.
Važno je samo da se nitko ne buni. Da ne diže svoj glas jer nevidljivi neprijatelj vreba i ne treba mu se nametati. Sklupčani u strahu u svojim domovima koji sve više liče na zatvore, na one zidove koje smo tako s lakoćom dizali jedni prema drugima ne mareći za mišljenja i osjećaje drugih.
U vječitoj samonametnutoj žurbi za osvajanjem vrha Kilimandžara svoga života ni primjećivali nismo kako se sve više osamljujemo. Sada nas je izolirao netko koga smo najmanje očekivali. I odjednom nam ta samoizolacije nije više tako privlačna. I odjednom žudimo za blizinom drugih. Ali ne onom reda radi, već za stvarnom blizinom čovjeka koji suosjeća i razumije drugoga u nevolji. Za toplom riječi i pogledom u kome piše da će sve biti dobro.
Izolirali smo sve naše stare, kao za njihovu dobrobit, a oni kakvi jesu, u svojoj starosti kada nemaju još puno toga za izgubiti (osim života), možda da su uz nas bi rekli mladosti da se manje boji, da bude hrabra, da riskira, da istražuje, da ne prihvaća sve zdravo za gotovo, da promišlja, da ruši „zidove“ da se bori, da ne odustaje od slobode i od slobodne volje koja mu je rođenjem dodijeljena. Da ne pogne glavu lako, da bude disciplinirana koliko treba, ali da ne dopusti da ta disciplina njome ovlada, da viri iza zavjese,da propitkuje, da sluša onaj glas u sebi koji kaže da je jedinstven i da ga ne mogu gurati sve u isti tor.
Da zaslužuje biti kreativno biće koje samo odlučuje o svojoj sudbini. Da nije svaki napredak i za boljitak čovjeka i da se u svojoj igri ne zanese previše. Sve to oni znaju jer su proživjeli ratove koje mi nismo, bolesti koje mi nismo, revolucije i krize, neimaštinu i obilje. Da su se njihove oči već dovoljno nagledale zla koje čovjek može počiniti čovjeku i da budu oprezni što rade drugima. Sve bi nam oni to mogli pripovijedati u noćima dok sjedimo zarobljeni u brigama u svojim domovima, uz čaj i uz riječi utjehe da će biti bolje, da čovjek ima snagu zadržati svoju ljudskost i oprijeti se svakom zlu. Sve bi nam oni to ispričali samo da ih nismo izolirali. Već davno, u svojim srcima.
