Ožujak je tek zakoračio, ali jutro na virovitičkom buvljaku već miriše na proljeće. Sunce se probija kroz laganu izmaglicu, a hladnoća koja je prije samo nekoliko tjedana tjerala ljude duboko u džepove sada se osjeća tek u sjeni kombija i štandova. Sezona buđenja prirode kao da je probudila i buvljak. Već izdaleka jasno je da se ovdje ne dolazi samo kupovati. Dolazi se vidjeti ljude, razmijeniti koju riječ, saznati što ima novo u gradu i okolici. Neki dolaze ciljano, s popisom u džepu, a neki samo u šetnju, pa ih put među štandovima odvede do nečega što nisu ni znali da traže.
Trojica zadovoljno poziraju s mrežicama punim jabuka. Ovdje se još uvijek može kupiti voće koje nije putovalo tisućama kilometara. Na improviziranom štandu cijena je napisana flomasterom na komadu kartona. Vrećica jabuka pet eura, kilogram euro i pol. Jednostavno, bez reklama i velikih natpisa.
Nekoliko redova dalje okupljaju se ljubitelji voćarstva. Ožujak je pravo vrijeme za sadnju, pa se uz štandove s odjećom i starim alatima prodaju mladice jabuka, krušaka i drugih voćaka. Kupci pažljivo proučavaju etikete i slušaju savjete prodavača. Nije to samo kupnja sadnice nego i razmjena iskustva. Ovdje se još uvijek može čuti koja sorta bolje podnosi mraz, a koja daje slađe plodove.
Na drugom kraju sajma vlada sasvim drukčiji svijet. Na ceradama su poslagani predmeti koje je teško zamisliti zajedno na bilo kojem drugom mjestu. Dvije porculanske lutke stoje na starom drvenom kovčegu. Pokraj njih lubanja od plastike, svijećnjak, okvir za fotografiju i kutija čije je najbolje godine možda proživjela prije pola stoljeća. Na buvljaku pravila nema. Ovdje se prošlost, sadašnjost i pomalo neobični ukusi susreću na istom stolu. Šetajući dalje nailazimo na obuću poslaganu izravno na šljunak. Nema izloga ni rasvjete. Samo nekoliko pari cipela koje čekaju novog vlasnika. Ono što je nekome višak, drugome može biti dobro očuvan par za svakodnevno nošenje.
Posebnu pažnju privlači skupina ljudi okupljena oko kutija prepunih tanjura, električnih kablova, okvira za slike, sitnih kućanskih aparata i predmeta kojima je teško odrediti namjenu bez dodatnog objašnjenja. Tu se traži strpljivo i polako. Iskusni posjetitelji znaju da se najbolji ulovi često kriju na dnu kutije.
Nedaleko od njih jedna žena kleči uz nekoliko velikih kutija prepunih gramofonskih ploča. Pažljivo okreće omote jedan za drugim. Za nekoga je to stara glazba, za drugoga potraga za uspomenama. Na buvljaku vrijeme ponekad stane između dvije ploče i jedne zaboravljene pjesme. A kada šetnja i potraga za dobrim ulovom potraju, tu je i nezaobilazni miris hrane. Ispod nadstrešnice vise komadi suhog mesa, kobasice i češnjak. Na stolu su domaća slanina, čvarci i drugi proizvodi koji podsjećaju da je buvljak oduvijek bio više od mjesta trgovine polovnim stvarima. Ovdje se prodaje i domaće, lokalno, ono što ljudi sami proizvedu.
Kako se jutro bliži podnevu, među redovima je sve više ljudi. Parkiralište se puni, razgovori postaju glasniji, a sunce sve toplije. Netko odlazi s mladicom jabuke, netko s vrećicom voća, netko s gramofonskom pločom ili starim okvirom za sliku. A mnogi odlaze samo s osjećajem da su nekoliko sati proveli na mjestu gdje se još uvijek može kupovati bez žurbe. Jer buvljak u rano proljeće nije samo tržnica polovnih stvari. To je mjesto na kojem se susreću prošlost i budućnost: stari predmeti traže novi život, a voćke koje se ovdje kupuju tek će za nekoliko godina dati prve plodove.
