Danas, kao i za vrijeme rata ima onih koji bi mi brojali krvna zrnca. No, daleko više je onih koji bi sa mnom rado slušali poeziju na pješčanim zrncima. Danas, kao i prije toliko godina nađe se netko tko bi me podsjetio da ne pripadam ovdje. Danas, bivstvujući ovdje kao i prije dvadeset i nešto ljeta, ja im potvrđujem da pripadam! Danas, manje nego prije moj rod određuje gdje je mjesto na kojem bih trebala živjeti. Jer više ne postoje zemlje rodova. Nažalost, sve više je onih koje postaju zemlje robova. I dok smo razmišljali kako je davno prošlo vrijeme robovlasnika, rodovlasnici su željeli prekrajati mapu svijeta. Pa igrati šah s ljudima. Premještati ih kuda im volja. Ne narodu. Njima!
A narod k'o narod! Šta će! Sluša! Majčino mlijeko ih nije podojilo da vjeruju sebi, već drugima. Mene moje je! I ja sam se bojala. Ta kako i nebi. Za djecu. Za sve. Ali nisam se micala. Nisam ni dijete poslala na sigurno. Ja sam ostajala. Među svojim još neožbukanim zidovima kuće u gradnji bez kredita. Dijete mi zibala zipka u podrumu. Tamo smo premjestili sve igračke. A tatu smo slali da nam gore peče buhtle između uzbuna. Između poslova. Kojih i nije bilo previše jer smo miješani. Opasni. Nismo od povjerenja. Nečisti. Između obrane od onih koji su brojali a nisu položili ni malu maturu. Od onih koji su dizali tuđe kuće u zrak jer svoju nikada nisu gradili. Bez kredita. Za vlastite novce. I znoj.
Ostajala sam i kad su mi moji „rođeni“ = rodbeni prijetili smrću. Mene i mog djeteta. Koje nije čisto. A ja sam ga kupala u kadi i kad su sirene zavijale. Ostajala sam i kad sam zajedno s mojim nerodbenim mužem štampala oznake za odijela. Jer nije bilo uniformi. Samo ljudi koji su bili spremni braniti svoj dom. Svoju grudu zemlje na kojoj sam i ja živjela. A nisam im rod. Ostajala sam i kad su UNPROFORci upali naoružani do zuba u radnju i stali na vrata. Zbog nekog Kovačevića koji je dilao na obje strane negdje u virovitičkim šumama rekvizite zaraćenim stranama i varao u cijeni. I njih je prevario. Pa su mislili da smo to mi. Jer se prezivamo Kovačević. I štampamo.
Ostajala sam i kad su dojavljivali da su neprijateljske postrojbe već kod Slatine i da nikog ne štede. Trebalo je očistiti prostor. Za nadolazeće. Neprijateljske, a moj rod?!!!!!!
Samo sam molila boga da u njima nema nikoga iz moje familije. Jer, puno moje familije živi tamo preko granice. Na svojoj rodnoj grudi. Suprug je kupio sačmaricu. Zadnjim novcem koji je bio namijenjen žbukanju. Bar spavaće sobe da se možemo preseliti. Rekao je, ako uđu u dvor, ti pucaj. Nikoga ja ne bih mogla ubiti, ali kad bi zakoračili u moj dvor naoružani, bih! Jer, ja ih nisam zvala. Ja nisam bila ugrožena. Mene je imao tko braniti. Znala sam se i sama. Iako nisam znala. Bila sam prestravljena.
Znala sam kako moja familija diše. Znala sam da su protiv rata. Ali, nisam mogla biti sigurna ni u što. A što bih da sam na kapiji ugledala brata? Ali većina moje braće po tetkama i stričevima otišli su u strane zemlje. Sa svojom malom i još nerođenom djecom. Ameriku. Zemlju slobode? I druge. Zato što nisu željeli živjeti u zemlji koja je drugim ljudima otimala njihovu zemlju.Nisu je doživljavali kao svoju. Jer nije bila njihova.Nije bila ničija.A željela je biti čistokrvna. Velika.
Ostajala sam i kad sam ostala sama na pustom gluhom imanju s malim djetetom, a muža mi pozvali na regrutaciju. Da ubija. Moje. Moj rod. A nerod. On nikada ne bi mogao to činiti. Nije bio takav. Ali ubio bi, za mene, za našeg sina. Kad bi bio prisiljen.
U podrumu nisam bila sama. Tu su utočište našli i susjedi koji nisu imali podrum. Ni ista krvna zrnca. Koja nitko nije brojio. Zajedno smo molili i psovali one gore na nebu avione koji su došli iz druge države da prave reda u mojoj. I da mi odrede gdje bih trebala živjeti.
Naivni narod je platio veliku cijenu za grešku kad su ga prisilili da ode sa vječnih ognjišta. Kad je povjerovao da to nije njegova zemlja i da se za nju ne vrijedi boriti. Ja bih radije umrla na svom pragu, tamo gdje me majka rodila, nego živjela na tuđem. Naivni narod se pobojao „tuđinske“ ruke pa poginuo od vlastite! Mnoge obitelji koje su otišle u obećanu zemlju u izbjeglištvo dobro znaju da ih tamo nitko ne treba. Ta kome trebaju ljudi koji bježe sa svojih ognjišta?! Oni su bili samo sredstvo. A sredstvo kad iskorištiš, baciš.
I zato, molim Vas ljudi, prestanite više gledati na druge da su vam krivi za vašu nesreću. Zamislite samo da je svatko ostao kod svoje kuće. Koga bi onda brojili? Možda sam imala sreću što sam ostala živa. A možda sam i pošteđena jer sam znala što je moje. I za što se vrijedi boriti. Ni za živu glavu ne bih otišla s ove adrese. Niti bih ostavila dijete bez oca i oca bez djeteta. Svatko je odgovoran za svoj život! Priznajte da ste zavedeni, obmanuti, prevareni, raseljeni od vlastitog roda.
A Vi moji ne-rodni, nemojte mi više govoriti da ja ne pripadam ovdje! Jer, pripadam. Ovdje sam. Uzalud vam i Thompson i geni kameni. Tko je uostalom On da bi išta znao o meni. I o majci poginulog vukovarskog mladića koju sam ljubila. Ja, ona za koju se kunete da znate kamo pripadam.
(Ilustracija Željko Vampovac. Preuzeto iz časopisa Pusa, svibanj 1991.)
