Milanović: Ovo nije porezna reforma
Marić: Svaku kritiku porezne reforme treba gledati kao pozitivnu
Pametno: Porezi sve kompliciraniji, a njihovo administriranje sve skuplje
Branko Grčić: Nova porezna reforma je skromna
Zeleni poduprli najavljenu mjeru dodatnog poreza na šećer
Kujundžić: Demokratsko je pravo oporbe tražiti opoziv ministara
Vozači, oprez: U parkiranom automobilu izmjerena temperatura od 74 stupnja

Sretan mi 60-ti rođendan!


  biLJana           Biljana Kovačević           13.04.2019.         2411 pogleda
Sretan mi 60-ti rođendan!

Ne znam da li da se radujem ili ne. Da ostanem ravnodušna. Ne. Nemoguće je. Sutra mi je 60-ti rođendan. I iskreno, uopće ne znam što da očekujem u slijedećem desetljeću. Ni od sebe ni od svijeta.

Do sada su se rođendani, to jest godine nizale u radu, podizanju djece, obiteljske radionice, gradnje kuće, borbe za egzistenciju. Brigu o staroj majci. Djeca su odrasla. Prestala sam raditi u radionici. Službu sam predala drugima. Kuća je koliko toliko sređena, radionica stalno traži nova ulaganja, ali se time više ne opterećujem. Briga za majku je prerasla moje mogućnosti i nije bilo druge no smjestiti ju u Dom za starije i nemoćne osobe.

Počela sam pisati. Moja životna preokupacija. Možda i to pisanje urodi plodom. Onaj početni strah od javnog istupanja sam „preživjela“. I što sad? Što mogu očekivati od sebe i drugih u narednim godinama? Mnogi prijatelji su postali bake i djedovi i bave se unucima. Neki su se odselili. Mnogo novih sam upoznala. Prijateljstva se nižu i razvijaju. Svako na svoj način.

Brak je prošao više manje kao i ostali. Malo bure, malo ljubavi, puno brige. Okretanja jedno od drugoga, pa vraćanja jedno drugome. Beskrajno učenje o čovjeku i njegovom ponašanju. Emocijama. Reakcijama. Sama o sebi. Tek sam se načela. Kao friško narezani pečeni kruh što se još pari i nije dobar za želudac, a ipak tako sladak.

Pomisao da nisam ništa znala o životu dok sam ga živjela, i sada kada sam manje aktivna, iluzija da nešto više znam o njemu. Ali nemam više niti vremena niti snage to živjeti. Zdravlje narušeno, snaga kao da je negdje iscurila, slabo pamćenje ili brzo zaboravljanje, neki kažu da to nije isto. Kakogod, tim više jedno na popisu. Čini se kao da sam digla ruke od svega i prepustila se struji života da me sama nosi.

To je kao plovidba na čamcu kad su struje prejake i ti jednostavno sve staviš u božji lonac pa kako bude. Prepustiš se struji dok se vode ne umire. U početku sam mnogo žalila. Za ovim, za onim, za propuštenim prilikama, za neostvarenim snovima, za lažnim i istinskim talentima. Dok nisam shvatila da je sve bilo baš kako treba. I gubitci i dobitci. Sve me dovelo ovdje gdje jesam i s kim sam.

Možda pomalo usamljenički, no zasigurno više svoja nego dok sam bila sva tuđa. Mladost se želi dopasti svima jer ima atribute za dopadanje. Milostivost, izgled, slatkorječivost, školovanje…

Starost se povlači u sebe. Gubitak lijepe zategnute kože i pokoja kila viška, smežurano lice ili ugasli pogled, nekako čovjeka nagone da se više okreće svojoj unutrašnjosti. Propitkivanju. Svjesniji no ikad da je sve prolazno, samo ono što nosiš na duši ostaje. Putuje s tobom, ma kuda pošao.

Imam sreću, ako se to može nazvati tako da još nemam izraženih bora na licu, imam pokoju kilu viška, umaram se brže, duže se odmaram. Moje tijelo možda još ne pokazuje šezdesetogodišnjakinju, no činjenica jest da sutra navršavam 60 godina starosti. Moj stric se uvijek iznenadi kada kažem koliko imam godina. On je dvadesetak godina stariji od mene i zna me kad sam se rodila. Mala Bilja, uvijek u njegovim mislima. Ali, vrijeme neumitno teče. A ja sam na točci na kojoj ne znam što da očekujem od sebe i od drugih.

Pokušavam zamisliti jedan bogat period stvaranja, možda malo više putovanja i druženja, koliko mi snaga dopusti. Možda razmišljanja o kući koja svake godine postaje prevelika za nas dvoje i za održavanje. I opet iznova, što sad, kako smanjiti troškove, kako učiniti život praktičnijim, lakšim. Oboje smo već „nagriženi“ i suprug i ja. A čini se toliko je posla još pred nama. Ili u slučaju nemoći, toliko je posla koji nećemo moći odrađivati sami. I što onda?

Već sada sinovi pomažu u održavanju imanja. Razmišljam da unajmim ženu za pomoć povremeno. U životu uvijek negdje gubiš i negdje dobivaš. Ako njeguješ ljubav u sebi prema svemu što ti se dešava, na kraju se stvari poravnavaju i možeš se nadati milosti. Očekujem od sebe i puno i malo. Sve prema prilici. Isto tako i od drugih. Prijateljstva treba njegovati kao i ruže. Odnose s drugima treba držati na pristojnoj ljubaznoj udaljenosti. Sve osim onih koji pune dušu. I polako „šetati“ dan po dan. Uzeti od njega sve što pruža i zadovoljan leći u krevet. Bez briga. Ionako ono što nas sutra čeka nije u našoj moći. Sve se odvija prema svome planu. I onome za koji mi ne znamo i ne vidimo ga. Zato ću sebi poželjeti samo radost. Radost što sam još ovdje na ovoj zemlji, radost da svako iskustvo prođem bez grižnje, bijesa, krivice i žalosti. Neka bude svaki dan bogat novim saznanjima i neka budem na radost sebi i drugima. Što više poželjeti? Sretan mi 60-ti rođendan!

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Tatjana Ivana
13.4.2019. 23:22
Lijepo! Nastavite pisati..


Još iz kategorije biLJana



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: