Prijateljima i neprijateljima želim sretan Božić i sretna Nova godina 2016. – rečenica sisačkog biskupa Vlade Košića, čija uloga u raspletu postizbornih pregovora zasigurno nije zanemariva, uznemirujućom grotesknošću naznačuje kako bi moglo izgledati razdoblje u koje upravo ulazimo. U trenutku pisanja ovoga teksta još je neizvjesno kako će pregovori o mandataru uistinu završiti, ali kako god to bilo, ostvaruje se ono što se dalo naslutiti još i mnogo ranije: da su protekli izbori, za civilnu, sekularnu i otvorenu Hrvatsku, izgubljeni i prije nego što su održani.
Jer, ako je moguće da poruka jednoga svećenika, ma kako utjecajan u crkvenoj hijerarhiji bio, može dobiti takav publicitet, pa čak i – kako neki tvrde – presudno utjecati na Most da raskine već dogovoreno te prigrli HDZ za koalicijskog partnera, tada su hrvatska politika i društvo ideologijom nacionalističkog katolicizma prožeti do mjere koja zadugo neće dopustiti da zemlja preraste u otvoreno društvo ravnopravnih šansi. Bio bi to problem čak i da je Košić istinski sljedbenik onoga što govori aktualni poglavar Katoličke crkve, pa da neprestance poziva na razumijevanje, snošljivost i prijateljstvo među religijama, politikama i različitim životnim izborima. Ali svi znamo da Košić radi suprotno, i utoliko je odjek njegove poruke još lošiji znak.
Pa pogledajmo, dakle, što je i kako kazao u svoje posljednje dvije facebook poruke. U prvoj, objavljenoj 20. prosinca, u ukupno 13 rečenica dospio je upotrijebiti i ove izraze: »komunisti«, »laž«, »prijetvornost«, »ralje komunista«, »najviše zla u povijesti«, »lopina«, »prevarant«, »naivčina« i »izdajica«. Čovjek koji se izdaje za duhovnika, dakle, izrekao je toliko ostrašćenih optužaba, da bi neupućeni pomislio kako ne živimo u demokraciji – u kojoj »izdajice« po definiciji ne postoje – nego u kakvoj religijskoj državi, zvala se ona katolička ili komunistička, svejedno.
Dan kasnije, iznenađen osudama zbog takvoga govora, za čovjeka vjere naročito nedopustivog, Košić je objavio novu poruku. Mislio je, kaže, »da je Facebook komunikacija koja nije medijska«, i nije se nadao da će njegove rečenice završiti u televizijskim dnevnicima. Govori li Košić istinu ili ne? Govorio, ne govorio, sramotno je oboje: ako govori, tada je pokazao koliko je medijski neobrazovan. Ako ne zna tako elementarnu činjenicu da je Facebook javni medij par excellance, otkud mu pravo da arbitrira u javnim poslovima suvremenog društva? Ako, pak, ne govori istinu – ako je dakle znao i očekivao da će mediji prenijeti njegov stav, što smo ovdje skloniji vjerovati – tada na moralnost takvoga postupka ne bi trebalo trošiti riječi, da Košić ne spada u onu vrst moralista kakvu samo religijsko licemjerje može stvoriti.
Ali nije to sve. Košić piše i ovako: »Ako podijeliš nešto s prijateljima, to ne bi trebali čitati neprijatelji«. Neprijatelji?! Čekajte, tko je kome u Hrvatskoj neprijatelj? Imate li vi, čitatelju, neprijatelja? Autor ovoga teksta nema. Vlado Košić očito ima: priviđaju mu se »komunisti«, užasavaju ga njihove »ralje«, oko njega »lopine«, »prevaranti«, »izdajice«... Da na kraju, onako smjerno odan okretanju drugog obraza, svima nama zaželi ovako: »Prijateljima i neprijateljima želim blagosovljen Božić i sretnu Novu 2016«.
Naširoko smo se ovdje raspisali o Košiću da upozorimo na kakvoj je stranputici čovjek koji raspolaže golemom, premda posve nezasluženom, moći javnoga duhovnog moraliziranja. U dvije kratke poruke Košić je demonstrirao nekoliko osobina opasnih za demokraciju: crkveno upletanje u političke poslove, sklonost vrijeđanju i političkom žigosanju, potom ili potpunu neobaviještenost o suvremenoj javnoj komunikaciji ili hipokritsku političku lukavost, da bi na kraju naciju podijelio, ni manje ni više, nego na »prijatelje« i »neprijatelje«. E pa, ako je takva podjela primjer »narodnog zajedništva« o kojemu bigliše ovdašnje angažirano svećenstvo, i ako je to bog kojega s toliko, je li, smjernog patosa ovih dana zaziva glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić, tada, prijatelji i neprijatelji, za Božić još i kako-tako, a poslije – kako vam bude.
