Sabor: U srijedu izjašnjavanje o amandmanima na paket poreznih zakona
Bernardić: Vladina porezna reforma je prodavanje magle i SDP je neće podržati
Vasilić: Pred jedinicama lokalne samouprave vrlo stresno razdoblje
Gordana Buljan Flander dobitnica Nagrade za životno djelo za promicanje dječjih prava
Dugine obitelji traže da se omogući udomiteljstvo istospolnim parovima
Vlada suglasna s HDZ-ovim prijedlogom sniženog PDV-a na elektronske publikacije i mahunarke
Za uzgoj goveda, koza, ovaca i peradi 24 milijuna kuna

Spužva


  biLJana           Biljana Kovačević           05.11.2018.         541 pogleda
Spužva

Ja sam kao spužva. I otvorena knjiga. Koja samo čeka ruku da ju ispisuje. Otvorena. Kao rana. Kao rupa bez dna. Kao grotlo. Kao prozor. Kao nova stranica. Kao vrata, kao dimnjak, kao nebo. Kišni oblak. Ja sam spužva koja upija. Jastučić za tintu. Kao žedno tlo. Živi pijesak.

Moje povlačenje od ljudi tumačila sam zrelošću, umorenošću od života. Kako sam sve više slušala, a sve manje imala potrebu govoriti drugima ili ih, što ljudi najčešće rade, pokušavati uvjeriti u ispravnost mojih stavova, uvjerenja, misli i zamisli.

Sve više sam dopuštala ljudima da budu tko su, i sve više sebi isto to. Birala sam društva u koja idem. Naslušala sam se životnih priča. I najviše, svoje sam bila napijena. Koliko god ljubavi u meni bilo za druge, toliko sam sve više i sve češće upućivala tu istu sebi. I ne toliko što sam bila njima razočarana, već što sam shvatila da sam jedini investitor u sebe.

Rođena sam s tom sposobnošću da čitam ljude između redaka, da ih skeniram dok oni misle da me ono vanjsko može zadiviti, zavarati. U svojim mladenačkim težnjama za životom i otkrivanjem istog, borbeno bih se kao pravi ovan zalijetala u razgovore, uvijek nastojeći biti u pravu, uvijek prva u razumijevanju, uvijek nadmena i uvijek iznad. Mislila sam da se život može analizirati lebdeći visoko iznad njega, ne spuštajući se u opasne blizine, u poniranja, u grotla. Sve dok me taj isti život nije povukao u svoje dubine. Da me zagrotla.

U toj svojoj borbi s ljudima odbijala sam tuđa i nastojala nametnuti svoja mišljenja. S vremenom se ta moja strast stišavala, kao što su se sve strasti u meni stišavale. Razočaranošću sobom, ljudima, životom. Nepravdom, nerazboritošću. Neshvaćanjem ičega, ni sebe ni života. Sve dok se neka nova strast nije rasplamsala. Ona za koju sam stvorena. Ona koja me vodila sebi. Manje drugima. Više životu.

Kad sam među ljudima moja ticala dotiču svakoga od njih i upijaju ono što oni jesu. Ne više sa svrhom borbe. Naprosto ih osjećaju. Onako ispod kože. Ono što oni doista jesu, čak i kada nisu svjesni toga što jesu. Osjetila sam da mi neki ljudi ne prijaju. Ne kao loše vino ili pokvareno jelo. Ne zato što oni ne valjaju. Jer, zaboga, tko može o ikome suditi valja li više ili manje od drugih. No, nešto u njima me teretilo. Kao kompoziciju njeni vagoni. Nisam se dobro osjećala od njih. Ne zato što bi oni meni nešto činili. Već stoga što je moj unutarnji prostor postajao sve više svet. Kao sveta vodica. Nije mirišalo nit' smrdilo, ali bivalo je sve manje mjesta u njemu.

Godine su prošle od moga početka čišćenja unutarnjeg prostora. Mnogo radnih i neprospavanih sati. Mnogo truda i muke. Suza. Očaja i besmislice. Osjećala bih tuđe neiskrenosti, njihove zablude. Načine na koji su pokušavali omađijati druge i sebe. Imala sam oči koje su duboko kao rendgen prodirale u njihove utrobe i razaznavale što se tamo krije. Upijala bih njihove strahove, želju da se nadmeću, nameću. Da budu iznad. U pravu. Da spuštaju druge uzdižući sebe. Da pakoste, zavide, mrze ili ljubomorno puštaju vatrene plamičke.

Slušala sam njihove unutarnje krikove i potrebu za ljubavlju. Želju da se dopadnu. Da ih vole. Da se osjećaju zaštićenima. Prigrljenima. Sve sam to osjećala sjedeći kraj nekoga, slušajući njihove riječi, osjećajući njihove suze i glad za ljubavlju. Hvatali bi se kao priljepci za druge svojim frustracijama, neispunjenim željama, ispraznim životom i očajem od smrti i zaboravljenosti.

Moje naizgled mirno lice ne bi otkrivalo svu tu paletu njihovih emocija koje sam proživljavala u sebi. Zapravo, bila sam prijemnik. No s greškom u daljnjem emitiranju. Nisam dalje prenosila ono što bi mi nesvjesno davali i tako bi se moja zasićenost, moj otpor povećavali. Dolazila bih kući ili odlazila od njih kao pun kufer. Ponekad plačući njihovu bol kao svoju. Znala sam da se ne smijem miješati u to sve njihovo. Da ih moram pustiti da idu svojim putevima ne pokušavajući od njih činiti bolje ili sretnije ljude.

Moja spremnost na slušanje već im je bila dovoljna nagrada. Iskrcavali su svoje emocionalno smeće preda me kao da sam zadužena za komunalnu čistoću duše. Zato sam trebala odmake. Praznine. Povlačenja u mir. U sebe. Ne bih li razvrstala ono što je moje a što nije. Nisam više željela biti nečija pruga ni teretni vagon. Praznila bih se, čistila i opet po navici vraćala. A da nitko ne bi znao što se zapravo događa.

Prezasićenost drugima često bih osjećala i fizički. Zapravo, na fizičkoj ravni je sve započinjalo. Postajalo mi je slabo. To je bio zaštitni potez tijela da me upozori da je vrijeme da se malo odmaknem. Vratim u tišine. I dok bi se društvo tek zagrijavalo u svojoj zabavi i otresanju svakodnevnog stresa kroz glazbu, ritam, glasno vikanje i smijanje, ja bih se kao zmija uvlačila sve dublje u sebe i tražila načine kako da postanem nevidljiva.

Volim i ja muziku. I đuskanje. I smijeh. Glasan, oslobađajući. No, tijelo mi više ne da da budem lagana. Da se prepuštam trenutku. Osim u onome u kojem sam sama sa sobom. Bistra, čista kao planinski potok. Možda se pretvaram u čudaka. Možda ljudi postaju sve naporniji. A možda sam jednostavno samo stara. To što je život od mene napravio spužvu, možda je samo zaštitno odijelo. Da znam granice. Svoje i tuđe. Ljudske. Životne. Mogu proniknuti u kretanja. Mogu osjetiti kako se ljudi grupiraju. I opet zbog zaštite samih sebe. Svojih prava na poroke. Mogu osjetiti valove energije koju isijavaju. Mogu vidjeti njihove buduće postupke. Na intuitivnoj bazi, ne na fizičkoj. Da se ne uplašite. Da vas čitam, pa da bježite od mene čak i kad ja ne želim pobjeći od vas.

Ja sam spužva koja upija ovaj život na kapaljku. Jede na žličicu. Probavlja samo jestive tvari. Druge odlaže kao sol, kao kamenac, kao koralj. Neka se drugi site njima. Kite. Ja sam sve svoje nakite pobacala u kantu za smeće. Gola koža. Koža bez šminke. Maske. Osjetljiva na udarce. Ispod rebra. Pod oko. Masnice na malo čvršći dodir. Ruke. Kad stisne. Da te zadrži, Opomene. Da ne srljaš.

Napuštam zadimljene prostore zabluda. Glasna nadvikivanja ega i taštine. Povike za pozdrav. Mahanja na odlasku. Odlazim u tišini, nevidljiva kao cesta u magli. Kao nenapisana nota. Odlazim tiho da ne povučem za sobom radoznale poglede koji viču:ostani! A u sebi jedva čekaju da odem. Da ih oslobodim sebe. Prodornih pogleda mojih unutarnjih očiju. Poziva na odmor. Na tišinu. Na zagledanost u sebe.

Odlazim u tišinu, u noć, u jutro koje me tek očekuje i ne zna hoću li stići. Odlazim s punih perona k'o košnica u tamu. U zaborav. U nesjećanje. Nespominjanje. Prešutno dogovaranje. Same sa sobom. Da budem, da trajem. Negdje gdje su zavjese spuštene i publika već davno napustila svoja sjedala. Negdje, gdje i mene čekaju neke proročansko oči koje vide mene.

Onu koja se skriva od tuđih pogleda. Onu kojoj je tišina dosta da čuje sve muzike koje su skladane samo za moju dušu.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije biLJana



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: