Politika nije olimpijski sport, ali primat na ljestvici društvene popularnosti sa stanovišta navijačkog žara nitko joj ne može oduzeti. I posljednji ciklus parlamentarnih izbora u Hrvatskoj to je ponovno potvrdio. Na programu su analize, postavljaju se pitanja, traže se odgovori. Neka od njih tražimo i mi.
Zašto veliki broj navijača ljevice nije izašlo na izbore?
Ako pretpostavimo da su svaki demokratski izbori svojevrsni ispit vlastite savjesti, onda je lako zaključiti da je ovogodišnji ispit za većinu bio najteži do sada. Razlog tome je svakako težina političke odluke: Glasati za centralnog lijevog Milanovića koji se činio desniji od centralno desnog Plenkovića ili glasati za centralnog desnog Plenkovića koji se činio ljeviji od centralnog lijevog Milanovića?
U takvoj psihički poremećenoj situaciji jedina potpuno racionalna oduka kojoj se ne može ništa prigovoriti je preskočiti glasovanje i na dan izborne utakmice ostati kog kuće. I to se upravo dogodilo. A kako desna strana ima stabilniju navijačku publiku, HDZ je odnio glatku pobjedu.
Fair-play i taktički uzroci poraza?
S političke strane, moralno i etički, može se naći podosta primjedbi. Za pobožni narod s toliko puno vjernika i malo ateista, kampanja je bila na rubu grijeha i vjerske regularnosti.
No, ako gledamo sportski, rezultat je pravedan, jer Zoki, nakon solidne prednosti i stabilne igre u samom početka, počinje odjednom činiti neshvatljive pogreške, svako malo ulazeći u nedozvoljene pozicije.
Taktički potpuno dekoncentriran uletavao bi duboko u teren HDZ-a, ali toliko daleko da su mu svi igrači u plavim majicama često ostajali iza leđa. I naravno, sve što je zabio iz ofsajda bilo mu je poništeno. A onda u samoj sudačkoj nadoknadi totalni šok – autogol.
Doduše, ne pred očima gledateljstva, ali je potajno snimljen i pušten u javnost. Za povratak u igru više nije bilo vremena.
Očekivanja od pobjednika?
U svakom slučaju treba ozbiljno poraditi na bazičnoj pripremi. Obrazovanje, inteligencija, karakter – sveto je trojstvo uspješne politike. U tom pogledu čini se da Plenković ima potencijal i za sada izgleda sasvim pristojno. Uspije li izvući iz sebe puni kapacitet ovih vrlina, na dobrom smo putu da imamo premijera koji će voditi vladu manje po nečijoj strani, a više u duhu ljudskih vrijednosti.
Gandhi je vjerovao da je to jedini put koji bistri politički um i otvara oko državničke mudrosti. Tada smisao i ciljevi života postaju jasni, a sudbina naroda u dobrim rukama – jer, kako reče Paulo Cuelho, svijet se miče ispred čovjeka koji zna kuda ide.
A onda, vozio više lijevo ili desno – uvijek je pravo.
Kolumna Priroda društva, Davora Suhana, na portalu Moja Rijeka
