Ova nadasve zabavna tema, prije svake ozbiljne rasprave, uvijek me najprije asocira na onaj genijalni vic o Muji i Hasi kada Mujo dobiva blizance, a Haso ga pita jesu li jednojajčani ili dvojajčani. Ček da vidim reče Mujo i ode u sobu. Za minut se vrati i kaže: jedan je dvojajčani, a drugi je žensko.
Toliko o samom vicu, čiji širi obrazovni kontekst ostavljam za kraj. A sada budimo ozbiljni.
Zagovarateljica mješovitih razreda psihologinja Mirjana Krizmanić, nižući argumente u prilog tzv. dvospolnom obrazovanju, polazi od toga da psihologija prepoznaje tri glavna izvora samopoštovanja u školama - ocjene, prijateljstva i kako me prihvaćaju oni drugi, odnosno, djevojčice se pitaju misle li dječaci da sam zgodna, kod dječaka obratno, i oni se naprosto žele dopasti drugom spolu. Tako se u školi, ističe, uz ostalo vježba i samopoštovanje. (N1).
Koliko uspijevam pratiti po javnim forumima ovo je jedan od često spominjanih argumenata onih koji brane tezu da su mješoviti razredi (škole) pogodniji za svestrani razvoj djeteta.
Da li je doista tako?
U idealnom slučaju apsolutno DA… Ali stvari u životu najčešće nisu idealne. Sve je dobro dok je dobro, što u pozitivnom pedagoškom pristupu pretpostavlja dobre ocjene, puno prijatelja i onaj predivni osjećaj da svi me vole. No, što se događa ako ova psihološko-pedagoška vježba ne uspije, to jest u slučaju da stvari krenu u kontra smjeru?
Po logici matematičke vjerojatnosti pozitivni predznak mijenja se u negativni. Dakle, djeca u suprotnom slijedu događaja gube samopoštovanje. I sad je glavno pitanje razina učinjene štete: Da li je ona manja ili veća ako tijekom svojeg školovanja spomenutu osobinu ličnosti djeca vježbaju u jednospolnim ili dvospolnim školama?
Donoseći o tome neki vlastiti sud – nešto iz osobnog nastavničkog iskustva, a nešto od oka – čini mi se da bi većina (subjektivno) poniženih učenika/ca ovu vrstu poniženja voljela proživjeti dalje od očiju suprotnog spola, dok u obrnutom slučaju vrijedi kontra pravilo.
No zbrajajući minuse i pluseve po ovom kriteriju, moglo bi nas odvesti u nedogledne računice koje će prerasti u sasvim nepotrebnu borbu mišljenja, počesto u (tako popularna) jalova akademska nadmudrivanja. Zato predlažem jedan puno jednostavniji način borbenih pregleda i ogleda za pedagošku istinu, koji polazi od toga da se sva kriterijska mjerenja po ovoj temi trebaju svesti na ocjenu doprinosa radnoj atmosferi unutar svakog razreda, što je primarni uvjet održivog procesa nastave.
Ali to je samo prijedlog za usmjereno gibanje javne stručne rasprave. U suštini je nebitno, jer već i samo pitanje trebaju li dječaci i djevojčice ići u zajedničke ili odvojene škole čini mi se pogrešnim i sustavno promašenim. Problem je u tome što se nacionalnom obrazovnom procesu po spolnoj osnovi, gledajuću uzduž i poprijeko, pristupa katolički, marksistički i lenjinistički, umjesto da ga se promatra pluralistički, sa mogućnošću i pravom na izbor – pa nek' roditelji sami donesu vlastitu odluku.
Tek rasterećeni ideologije i teologije možemo stvarati jasniju sliku modernog školstva i riješiti ovu dilemu jednom za svagda.
Osobno, kao nastavniku TZK, draže mi je raditi sa podijeljenim razredima. Metodički je daleko lakše, pogotovo kada su u pitanju dječaci. To je u biti i jedini predmet u kojem se ovaj eksperiment može promatrati uživo. Neki će reći da se radi o specifičnom nastavnom programu čija sama metodička logika opravdava takvu vrstu podjele. Ali prednosti koje sam mogao uočiti nisu samo vezane za ovaj aspekt. Mentalni pristup učenika puno je drugačiji kada su odvojeni. Manje glumataju i pozornije prate nastavu, lakše ih je motivirati, skoncentrirati i disciplinirati, što je jednaka blagodat za sve učitelje i nastavnike. Stoga odbacujem tvrdnje da su istospolne škole povratak u srednji vijek. Dok postoji prilika da biramo sami nema govora o zaostatku za vremenom. Dapače, vremenski iskorak je obrnut.
Upravo i sam planiram pri jednoj osnovnoj školi otvoriti nove sportske igraonice. A za prvu godinu mislim formirati samo muške sekcije – odnosno, dvojajčane.
