Znanost, religija i umjetnost složeni su sustavi strogih definicija, smješteni u vlastiti svijet zamršenih formula, vjerskih dogmi i estetskih apstrakcija. No, ako stvari postavimo na svoje mjesto, oni su samo sredstvo – spoznajni alat ljudske vrste, u čijem vremenskom procesu odrastanja i razvoja nalazimo dvije primarne evolucijske kote: produhovljen karakter i prevladan strah od smrti. Zanemaruju li državnici, znanstvenici, svećenici (pa i umjetnici) ovu istinu?
Sudeći prema nastavnom programu modernog odgoja i obrazovanja koji je samo preslika njihove pameti i duha (nije sarkazam), možemo zaključiti da je nisu ni svjesni. No bilo bi pogrešno misliti da ih nema prosvijećenih. Jedna od njih je i hrvatska arheologinja Vesna Tenodi koja već dugo godina nastoji „iskopati“ iz davne prošlosti drevna znanja australskih Aboridžina.
Ali taj posao ne ide lako, jer političke vlasti Australije proglasile su svu kulturu Aboridžina njihovim intelektualnim vlasništvom, uvodeći i strogu cenzuru na pretpovijesnu umjetnost. Navodno je riječ o političkoj korektnosti, kojom se želi izravnati povijesni dug, radi velikih nepravdi koje su im nanijete u prošlosti. No stvari su otišle u jednom sasvim nenadanom smjeru. Sami Aboridžini koriste sad ovu povlasticu kao osvetnički čin, šaljući ozbiljne prijetnje svakome tko se usudi prekršiti spomenuti zakon, što ovu vrstu istraživačke zabave obavija željeznom šutnjom, o čemu svjedoči i sama Vesna Tenodi:
„Naše glavno područje istraživanja je spiritualna arheologija. Shvatila sam da je u Australiji to sasvim nepoznat pojam. Čak je arheologija ondje nepoznat pojam. Arheolozi se ne usuđuju reći što misle, jer im je jedini izvor prihoda pisanje izviješća za zemljišna potraživanja. Kad sam ih pitala zašto skrivaju činjenice o prošlosti, odgovorili su mi da se u suprotnom mogu oprostiti od karijere. U Australiji su arheologija i njezino poimanje vrlo čudni. Spiritualna arheologija je potpuno zanemarena. Poznajem nekoliko spiritualnih arheologa. Jedan od njih živi ovdje blizu, u Beču, ime mu je Klaus Dona, a drugi je Michael Crimo. U Modrim planinama živi arheolog-amater koji istražuje aboridžinsku prošlost. Njegove teorije ismijavaju kako bi ga ušutkali. Ljude možete ušutkati prijetnjama ili ismijavanjem. Postoji mnogo načina. Ili tišinom, ignoriranjem njihova rada.
Ako tražite definiciju spiritualne arheologije, ljudi obično kažu da je to potraga za duhovnim podrijetlom čovjeka. Ali nikad nije u pitanju jedno nego više čimbenika. To je ujedno i arheologija koja nadahnjuje duhovnost. Arheologija koja traži duhovno porijeklo čovjeka, uz božansko vodstvo ili u dogovoru s božanskim. Službena znanost to ne prihvaća i smatra to groznim, zaboravljajući pri tom da su do velikih otkrića došli upravo nadahnuti arheolozi poput Heinricha Schliemanna. On je otkrio Troju jer je vjerovao da su Homerovi epovi istiniti. Ili poput Cartera koji je otkrio Tutankamonovu piramidu. I on je bio nadahnut. Uvijek postoji konflikt između konvencionalne znanosti i nadahnutih, spiritualnih arheologa. Njih navodi nešto s više razine, kozmička bića. To je jedino područje koje mene zanima. Ne zanima me istraživanje i ono što rade svi ostali. Svatko ima svoje metode. Neki skupljaju artefakte koje je nemoguće objasniti i pokušavaju dokučiti istinu o njima. Neki su vrlo disciplinirani i izlažu svoja istraživanja u knjigama, a neki se žele izražavati kroz umjetnost. Mislim da je umjetnost fantastičan način da se dopre do ljudi. Ona se obraća ljudima i ima trenutačan učinak na njih. Meni je to vrlo važno jer smo na prekretnici prije velike promjene. Pet do dvanaest je. Ovo je posljednji čas da se ljudi probude. Zbog toga imamo umjetničke nastupe pod nazivom: 'Vrijeme sna je gotovo, vrijeme je da se probudite'. …U Australiji se može otkriti mnogo stvari, jednom kad političari dopuste istraživanja.“
Obzirom na veliku vrijednost aboridžinske kulture čije povijesne predaje o zemlji i svemiru sežu preko razina spoznaje moderne znanosti, pripisati ovakvu strogu zakonsku cenzuru povijesnom dugu djeluje pomalo naivno. A ono što je potpuno neshvatljivo je totalno zadivljujuća nesposobnost procjene koristi od ove vrste istraživačkog rada, što je krimen svih političkih vlasti u svijetu, čija ministarstva znanosti i obrazovanja spavaju zimski san.
Drevna znanja predaka (raširena po svim kontinentima) koja mogu učiniti ljude boljima te mnogima od njih izbrisati strah od smrti, trebaju se iznijeti na školske klupe. Velika je šteta ne ubrzati takvim činom duhovnu evoluciju vrste, koja svakim danom tone u mrak vlastitog egoizma i drhti pred vlastitom prolaznošću, dok postoje čvrsti znanstveni dokazi da mnogi živi plemenski mudraci, panditi, jogini i šamani posjeduju spoznaje o tajnama života koje ih čine dugovječnim visoko produhovljenim bićima, jednako otpornim na život i na smrt.
Nije li krajnje vrijeme da se takva konzervativna obrazovna politika promijeni iz temelja? Što je važnije od zdrave i produhovljene okoline, čiji duh se može prenijeti sa jednog mjesta na drugo običnom (besplatnom) predajom drevnih duhovnih tradicija svjetske kulturne baštine, dokumentiranim u stotinama doktorskih disertacija koje skupljaju prašinu u arhivima svjetskih instituta? Nema razloga bježati od ove istine.
