Banner
Plenković: Spremni smo prihvatiti kvalitetne oporbene amandmane
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu najviše studenata na anglistici - 120
Milanović nazvao Stožer paraustavnim tijelom
Jandroković: Opet jedna Milanovićeva kontroverzna izjava
Plenković: Optužbe na račun Stožera su ponavljenje, recikliranje tema
Capak ne želi reći koliko je ispričnica za samoizolaciju potpisao
Plenković: Ubrzat ćemo procedure posvajanja djece
  Tibor Žukina           06.05.2012.         2437 pogleda
Spasonosna bitka

Skladna zemlja polutame, roman u nastavcima

III. dio: Zatvoreni krug
II. poglavlje: Spasonosna bitka

-Želim da sa mnom kreneš u rat protiv atrofolskog cara jer želim da moj poraz bude osvećen! - iz zavodljivih Norfildinih očiju prštala je neizmjerna ljupkost, hipnotizirajući čak i nadnaravna muška stvorenja, premda bi svako žensko biće iza maske ljubaznosti razabralo trulu i iskvarenu dušu punu zlobe. Zaokupljen činima goruće ljepotice kojoj vrućina ognja nije mogla naštetiti, Paklena Vlast opusti svoju čvrsto napetu ruku uperenu prema Senuetovu čelu, odmah zaboravivši na presudu što ju je maloprije donio. Iz njegovih je prstiju prema Senuetu trebala poteći najgora moguća kletva i kazniti ga za nedopustivu drskost koju je pokazao, no zalutali jarkonarančasti snop koji se probio između đavoljih hrapavih prstiju pogodi licemjernu zmijoliku demonku u tanki zeleni rep, probudivši u njoj razorni bijes.

-Kako se usuđuješ!? Ja nisam kao svi bijedni smrtnici koje možeš bez posljedica gaziti! Svoju bolesnu dušu nećeš hraniti mojom patnjom! Sada se pozdravi s carstvom Ignedisa i iskusi sav moj gnjev!- zaurla Akvarbud dok joj se tankim repom sve hitrije širio isprva slabi plamičak, munjevitom se brzinom pretvarajući u vrelu vječnu vatru. Čuvši borbeni zov svoga moćnog neprijatelja, demon se prene iz luđačkog transa te iskesi oštre crne zube, skrenuvši pogled sa zamamne Norfildine siluete. Niti gnjev koji se u njemu rodio zbog Senuetovog čina, niti srdžba koja ga je obuzeli kada shvati da ga je bijedna smrtnica obuzela svojom ljepotom, nisu bili dovoljno snažni da ga odvrate od neodgodivog poziva u boj jer prije svega nije smio dopustiti da se itko smatra moćnijim od njega. Čvrsto je stisnuo šake napevši duge crvene kandže,a njegovo se tijelo usije poput rastopljena zlata, kako bi samim dodirom mogao uništiti podlu zmiju koja mu se odlučila suprotstaviti.

-Požalit ćeš što si odala svoje prisustvo! Već si trebala trpjeti od kazne koja se ne spominje, ali zahvatio te samo blagi oganj pa nećeš patiti ništa gore od ostalih duša. Ne znam kako si izbjegla Senuetu namijenjenu kob, ali obećavam da ću te sada uništiti!- zaprijeti joj Paklena Vlast te posegne za svojim teškim mačem bačenim na prašnjave crvene ploče u podnožju carskoga trona. Plamen kojim je demonka bila zahvaćena ipak nije jenjavao, nego zahvati njena osjetljiva leđa nanoseći joj sve goru bol, a dvojica bespomoćnih bijednika, čija se snaga činila beznačajnom usred epske bitke nadnaravnih demona, samo se nadala da će pobjednik prema njima imati milosti.

-Ne mogu više podnijeti tu oštru bol! Platit ćeš mi za sve!- vapila je nekoć nepobjediva zmija čija se životna snaga polako gasila, dok ju je mučna smrt sve jače obuzimala!

-Umri, drznice!- poviče odvažni gospodar pakla te jednim lakim zamahom odsječe demonkin pocrnjeli rep, pripremajući se za odlučujući udarac koji će joj nanijeti nepovratni poraz.

-Joj!- zaurla Akvarbud u agoniji dok je iz nje prštala crna demonska krv.-Upropastio si me i sada ćeš pasti zajedno sa mnom.- napevši se toliko snažno da joj se na smežuranoj glavi ukažu jasno vidljive žile, Akvarbud se naglo trzne izdahnuvši nezaustavljivi mlaz zraka. Posljednji dah kojeg je ispustila tako je snažno prosukljao iz njene tamne utrobe, da joj se sablasni jezik odvojio od nepca, zarivši se poput sablje ravno u carevo kameno srce. Sve zle čari što ih je godinama čuvala u svojoj dubini, koristeći ih samo u borbi protiv najmoćnijih neprijatelja i u provođenju neophodnih atrofolskih presuda, sada su bile ispuštene ravno u vladareva crvena prsa. Nezamislivi otrov što ga je demonkin jezik čuvao sada je kolao njegovom paklenom krvlju, a sva podla i odvratna Akvarbudina djela i truloća koja se skupljala u njezinoj duši, kao da se upravo njemu vratiše u obliku uništenja.          

-Car Ignedisa je pao! Gotova je moja vječita vladavina! Više ti nemam čime zaprijetiti niti sam te u stanju kazniti! Sve si moje trikove prezrela i sada te samo mogu ostaviti da goriš u paklu!- predavši se tragičnoj sudbini koja ga je zadesila, Paklena Vlast se obruši s visokoga prijestolja, dok se napaćena Akvarbud već pretvorila u pepeo i nastavila gorjeti u obličju bezlične sjenke.

-Tiranin je konačno poražen! Sada smo slobodni!-poviču neugledne duše koje bijahu svjedoci nezamislivog okršaja najgorih stvorenja, a njihova se radosna vijest ubrzo proširi čitavom odajom. Ipak, sukob još nije bio završen jer brojna vojska vatrenih ljudi sada je preneraženo krenula prema nekadašnjem prijestolju svoga pokojnog gospodara, kako bi osvetila njegovo neizbrisivo uništenje.  

- Antonela! Što mi se dogodilo!? Čini mi se da sanjam najgoru noćnu moru i okružen sam strahotama koje nisam mogao niti zamisliti! Zar si i ti jedna od njih!? Obećaj mi da nisi podanica Egzufrileja! Zakuni se da nisi pobornica zla!- Vulisard je ponovno osjećao ono iskonsko ushićenje koje ga je obuzelo kad god bi zamijetio njen anđeoski prizor, no sada mu je slatki osjećaj ljubavi bio potpuno ugušen sumnjama u kojima se utopila njegova duša pa je bio prisiljen pod svaku se cijenu suočiti s Antonelinim lažima. Ispruživši vitke djevojačke ruke prema razorenim truplima palih boraca, ona usisa svu njihovu preostalu moć i učini svoje opojne čari još snažnijima. Potom se drsko obrati nekadašnjem dobrom prijatelju, zaboravivši sva velikodušna djela što ih je za nju učinio.

-Nisam više Antonela i zemaljski život u kojem smo se upoznali više mi ništa ne znači! Ja sam demonka Norfilda i Egzufrilej me je bacio u postojeći svijet kako bi tvoj život učinila što težim i otjerala te u najgori očaj!- gazeći bez imalo opreza po njegovom krhkom srcu, nije oklijevala priznati kobnu istinu već dugo skrivanu od prognanog Vulisarda.

-Nadam se da si svjesna što si učinila okrenuvši se protiv Paklene Vlasti! Nemaš pravo očekivati milost niti pravdu!- uzrujani vatreni čovjek baci na Antonelu svoju ogromnu vatrenu kuglu, a ona se samo grohotom nasmije, rugajući se ništavnom i bijednom oružju na koje bijaše otporna.

-Pobunimo se protiv mrske vojske! Zlo je izgubilo svojeg vladara i sada je vrijeme za slobodu!- grmio je jednolični roj potištenih duša, okupljajući se sporo poput zombija oko preneraženih paklenih slugu i utapajući njihovo plamenje svojom ubojitom hladnoćom. Dok je naizgled beskrajni izrod Ignedisa bio preplavljen bezbrojnom vojskom očajnih i ukletih bića, Antonela je nekolicinu njih uništavala svojim rastućim moćima, iznova upijajući snagu svakog poraženog vojnika. Anfolije je i dalje nepomično stajao poput kipa gledajući u Vulisardove suzne oči, a Senueto se ubrzo počeo buditi iz nesvjestice, oporavljajući se od destruktivnih pomisli na bolnu sudbinu koja mu je bila nevjerojatno blizu. Kaotični je metež polako jenjavao, sve dok nije bio sveden na puku tišinu, prekidanu tek dubokim uzdisajima iscrpljene demonke i tihim jecajima povrijeđenog Vulisarda. Ipak, nemir koji je njime zavladao ubrzo se stišao,jer nekoć slabi i neodlučni mladić ovisan o ljubavi jedne ohole i narcisoidne žene bio je silinom sudbine preobražen u odlučnog i neustrašivog borca koji je u stanju zanemariti i najsnažnije osjećaje.

-Nikad neću zaboraviti svu bol koju si mi nanijela, ali tuga me je sada napustila! Prema tebi osjećam samo mržnju i nadam se da ćeš platiti za sve svoje spletke.- povikne Vulisard zagledavši se u Antonelino milo lice, a čista zaljubljenost koja je uvijek sjala u njegovim širom otvorenim očima sada se potpuno ugasila.

-Moraš razumjeti moje slabosti! Zlikovac me je prisilno poslao u postojanje i podlo iskoristio za svoju osvetu! Nisam bila svjesna što činim! Sada mu se želim jednom zauvijek suprotstaviti. Vjerujem da ga zajedno možemo savladati.-pokunjeno spustivši svoj tužni pogled, Antonela shvati da ju je Andrijina neuzvraćena ljubav neprestano hranila, unatoč tomu što ju nije željela, ali ubrzo i ona zaboravi na nebitne ljudske tlapnje, posvetivši se ratu protiv Velikog Suca. Dok ju je Vulisard već kanio okrutno odbaciti i bez razmišljanja odbiti njenu mudru ponudu, obrati mu se davni saveznik kojem se nije mogao sjetiti niti imena, a nekoć mu je značio poput samog Anfolija.

-Drago mi je da si odlučio podržati naša nastojanja. Bez tvoje pomoći stvarnost ne može biti sačuvana od zla. Zovem se Senueto i prije puno zemaljskih godina bio sam prisiljen visiti nad paklenim ponorom, razdiran žalosnim vapajem pakla. - slušajući strančeve ozbiljne riječi, Vulisard je kopao po svojim najdavnijim sjećanjima, pokušavajući naći uspomene na starog poznanika, ali vidio je tek mirne slike iz djetinjstva, idiličnog životnog doba kada  zavist još nije kolala njegovim bićem. -Nekoć smo nas trojica prkosno prešli nepromjenjivu atrfolsku granicu, tražeći istinu i slijedeći svoje najvrjednije ideale pa smo bili nepovratno osuđeni, ubivši jednog od carevih čuvara. Anfolije je morao pet godina ležati u atrofolskom svodu bez ijednog osjetila, dok su ga pratile samo mučne i zbunjujuće misli, tjerajući ga u očaj i ludilo! Ti si pak bačen u osam desetljeća dugo zemaljsko postojanje, ali te Anfolije na vrijeme pronašao i izbavio iz te beznadne jame.- gotovo beskrajni mozaik čiji su komadići bili razasuti po svim dijelovima stvarnosti konačno se razbistrio, a pitanja o smislenosti vlastita postojanja koja su ga donedavno razarala, sada su dobila odgovor za kojim je oduvijek vapio.

-Sada su svi saveznici konačno na okupu i spreman sam Norfildi oprostiti najveće grijehe kako bi Egzufrilej bio svrgnut s prijestolja. Nije mi jasno još samo jedno. Kako duše u zemlji nepostojanja mogu doživjeti kratkotrajnu spoznaju, a u Atrofolu vrijeme teče već stoljećima?-reče Vulisard obasipajući Anfolija gotovo poniznim pogledom, kao da kani od njega isprositi i posljednju tajnu što ju je skrivao sveznajući um. No, prije nego prorok uspije odgovoriti na to sudbonosno pitanje, stroga Antonela počne mahnito požurivati njihov polazak u zemlju polutame, kao da izabranom spasitelju stvarnosti nastoji uskratiti posljednju spoznaju za kojom je žudio.

-Više nemamo vremena za razgovor i moramo odmah krenuti! Stopite se s moćnim vrtlogom kojeg ću stvoriti jer jedino tako ćemo se uzdići iz ponora i stići na svoje posljednje odredište.-prešavši svojim zavodljivim pogledom preko trojice zadivljenih mladića, Antonela zavrti svoje vitko ženstveno tijelo i stvori moćni vir koji ubrzo ugosti najgore izdajice Velikoga Suca.

- Ta bića zaslužuju našu zahvalnost! Njihovim je dolaskom prestao vječni carev teror! Stanite i dopustite da vam se pridružimo. Nudimo savezništvo svojim spasiteljima!- povikivala je rulja izbavljene svjetine, prateći poput roja odlučne rušitelje zla, no moćna je četvorka već odmicala u visine Ignedisa, ubrzo dosegnuvši same njegove vrhunce, gdje je ležao uski pojas zabranjene granice nepostojanja. Ipak, još nije bilo gotovo jer najgori su patnici i dalje gorjeli vječnom vatrom, bezbrojne su sjenke još lutale prašnjavim crvenim odajama, a licemjerni polubog koji bijaše nadasve odgovoran za sve nedaće običnih smrtnika još nije bio istrgnut iz tkanja stvarnosti.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Skladna zemlja polutame



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.