SOPJE - Sopje nedaleko od Slatine već je dobro poznato po Dravskom proljeću, manifestaciji hrvatske baštine koja na jedinstveni način povezuje pripadnike hrvatskoga naroda s lijeve i desne obale Drave. Manje je, međutim, poznato da se u Sopju već punih jedanaest godina, svakog 23. lipnja, večer uoči blagdana Rođenja Ivana Krstitelja, održava i manifestacija koju su jednostavno nazvali «Ivanje». Ivanje je prastari običaj slavenskih naroda kojim se obilježava ljetni solsticij, najdulji dan i najkraća noć u godini. Tradicija različitih običaja počiva na drevnom vjerovanju da se njima može osigurati zdravlje ljudi, dobri usjevi i dugo ljeto. I dok se u mnogim krajevima Ivanje prepoznaje po krijesovima, u Sopju je to preskakanje vatre i lilanje.
Običajem lilanja mladići su se pred djevojkama nadmetali koji će od njih najljepše i najbolje napraviti lilu i početi se udvarati djevojci. Lila je dulji ili kraći štap s rašljama napunjenim učvršćenom slamom. Slama se zapali i mladići lilaju, što znači vrte štap s takvom buktinjom oko sebe. U lilanju je važno i kakav je plamen, i koliko dugo gori zapaljena slama, i kako mladić vrti štap. Obično se to radilo u večernjim satima, kad vatra najviše dolazi do izražaja, pa se tako pokazuje i njezino veliko značenje u životu čovjeka. Ranije se lilalo na pašnjaku izvan sela, jer su kuće bile pokrivene slamom pa je postojala opasnost od požara. Osim lila, momci bi donosili vino i rakiju, a djevjke bi u pratnji svojih baka donijele kolače. Tako su se mladi nalazili i zabavljali.
Upravo su takvi stari običaji temelj i sopjanskog Ivanja. Zato se i tamo u ponedjeljak vozilo u kićenim zapregama, mladež se natjecala u starim sportovima, članovi KUD-a Podravac pjevali i plesali, Ivani su trčali od Slatine do Sopja, kuhali su se barski orasi, priređena je izložba kolača, žene su u rešetima «pucale pucávke» (kokice). I u Sopju jednom godišnje svi lilaju - od najmlađih, do najstarijih. Posljednji je prozvan Jozo Šantak Ivanov, glavni organizator Ivanja i čovjek koji svojim radom i istraživanjima prošlosti pokazuje da živi za baštinu i njezino očuvanje.
- Ovdje se vidi koliko je Ivanje duboko u srcu naših ljudi. Uvježbao sam djecu pjevati stare pjesme i, vjerujte, bakama su potekle suze kad su čule pjesme koje su one nekad davno pjevale, kaže Jozo. A kad je poslije vatrometa sve bilo gotovo, još uvijek nije bilo gotovo: veselje je još dugo nastavljeno uz glazbu, riblji paprikaš i grah za sve mještane i goste. «U prošlosti bi se mladi počeli zabavljati poslije Ivanja, u rujnu je bilo navještenje u crkvi, a u studenom vjenčanje. U vrijeme Ivanja i Josipova bi se rađala djeca. Zato u Sopju gotovo polovica muških glava nosi ime Ivan ili Ivica i Jozo ili Josip», kaže Sopjanin Jozo Šantak Ivanov.
