Banner
Izložba posvećena Milku Kelemenu u Etnografskom muzeju
DHMZ: Pretežno oblačno s kišom, lokalno obilnom
Plenković o zelenim putovnicama: Mislim da bi sve moglo biti gotovo do ljeta
U utorak i srijedu zatvoren željeznički prijelaz u Ulici Svetog Jurja u Podgorju
Milanović: Zlata Đurđević je moja kandidatkinja za Vrhovni sud
UIO: Žene u Hrvatskoj još uvijek ostaju bez posla zbog trudnoće
Jutarnji list: Beroš zarađuje kao vještak, ali ne stigne na sud

  Komentar

Snjegovići čekaju snjegoždera

  Damir Horvat Zackai           13.02.2012.         1806 pogleda
Snjegovići čekaju snjegoždera

Ovih dana se mnogo toga zbiva kod nas, ali ponajviše se zbiva snijeg. I zato možemo uživati u obilju hrvatskih riječi koje ga opisuju! Snijeg nas daruje obzorom netaknutoga bijelog cijelca u sivom nedjeljnom miru oblačnog jutra i tromog sumraka: ovo nas snježno ništavilo opominje da nema ni tla pod našim nogama ni neba nad našim glavama.

Imamo i dosta onog zvanoga škvrljinjak, što je ovaj veljački snijeg kroz kojeg opet nastojimo pronaći i prepoznati staze svagdašnje. Ima i velikih količina onoga kojega zovemo stojser, a ime mu kazuje da je to onako visok snijeg koji svud oko nas stoji te se možemo u njega od muke samo stojećke, kako se kaže, 'načiniti'. Bilo je i dovoljno slote, susnježice koja svojim nježnim čarima naša stopala i gume ubrzo odvodi u raskorak i stranputice prema slomljenim udovima i popravljivim i nepopravljivim ozlijedama. Propadaju nam krovovi naših domova ponad glava, a s neba nas bombardira i solika: rasprskava se u dodiru s tlom. No ponajviše nas opčinjava ovaj suhi i sitni pršić, koji je još neraspršen: i pokazuje nam kako naizgledna krhkost može biti trajna, a mala pahulja jaka.

Bilo je i bit će još bijelih smrti, čije žrtve umiru od snježne ljepote koja im otupljuje ona čula i ćutila koja nam svima jamče život.

Ima i leda i ledenica. Neki su se slapovi u vodopadnom stanju zamrzli i uživamo tako u slikama prirode zatečene krhkošću svoje ljepote. Zamrzla su se čak i krasna šetališta uz more, na koja su navrla neka stvorenja bogtepitajodakle koja gravitiraju više obalju i priobalju a navodno su iza međa, iz zaleđa. A ako su otamo, to su sigurno neki Vlaji. Oni su uvijek ionako neki drugi: to nikad nismo mi.Tako je jedna pronicava žena uočila da su oni tamo u ofsajdu, pa se nemaju što žaliti. Koji ih je vrag tjerao da izlaze na led bez sličuha? Ili sa sklizaljkama na nogama, kao da su majstori umjetničkog klizanja, a nemaju valjano izdane potvrde?

I opet dolazimo do velikog bogatstva naše raznolikosti: gradonačelnika. Jedan je gradonačelnik na sjeveroistoku sve lijepo organizirao, ljudi i sami prionuli u pomoć jedni drugima i sve je tamo funkcioniralo: na trgu su kipari stvarali snjegoviće i sniježne kipove, a riječni led probijali i naši i, dobrosusjedski, susjedni ledolomci.

Drugi je, malo južnije, zasukao rukave i sam čistio po svome gradu svojim traktorom s ralicom pa bio napadnut. Jedan mu je nakreketani i razočarani građanin htio opalitio šljagu jer mu se činilo da se ovaj prenavlja: valjda je mislio da je imao i boljih prilika da pomogne. No nezadovoljnik je na koncu i sam dobio šljagu pa je svladan i priveden, a gradonačelnik je nastavio sa svojim poslom.

Još malo bliže moru jedan se treći gradonačelnik, inače vrlo veseo čovjek, dobre naravi, nikako nije ponašao najnužnije. Premda mu ralice i kamioni ipak nisu ostali u garažama zametenim snijegom, kao njegovom rimskom kolegi, on se baš i nije puno uznemiravao. Rekao je, kao dobar vjernik, 'da Bog da da i dogodine padne'. I sažalio se na sugrađane jer nemaju novca da kupe čizme i gume zato što od toga novca država previše uzima. No nije ih zaboravio uputiti da se snalaze kako znaju i umiju, na što oni, istini za volju, i nisu bili najspremniji. I počeli su čistiti grad tek kad su shvatili da ovaj snijeg neće otići istom brzinom kojom je došao.

Osim bankovnih računa, zamrzle su nam se i cijevi po kućama, pa se možemo tješiti samo pjesmom 'Zeko i potočić'. Jer više nemamo potoka pred nosom, ne šumi nam pred očima, ne klokoće. Ukratko,voda nam iz zida više ne curi, i moramo batrgati do bunara, cisterni i uopće do mjesta gdje se vode možemo dokopati u njenom tekućem stanju. I pitamo se: možemo li odgovoriti na sve izazove kojima nas svagdašnjica zbunjuje? Trebamo li odgovarati na svaki izazov?

Možemo li dobiti na lutriji? Radi se o velikim novcima. Možemo, ako platimo. Ali ne moramo dobiti. Kako da razvrstamo izazove, dakle, u plodotvorne i jalove? Jer polako saznajemo da je to skoro nemoguće zbog toga što je po našim gorama i šumama po našem zakonu čak zacijelo nemoguće hvatati kriminalce u bijegu. A ni na sudu ih uopće nije lako uhvatiti! Kako da policajac uhvati kriminalca u šumi u bijegu kad ne smije trčati za njim popreko, nego samo onime što se zove staza. Ne smije preko proplanka, a valjda ni klancem ni usjekom. Smije li prosjekom? Kojim puteljkom? Pa kojim putem da se mi onda usudimo poći, kad ne znamo odgovara li on svrhama naših nauma? A kamo li zakonu?!

Zato nam se prije svega zapitati: ovih dana, sad, kad svakodnevno iznova moramo krčiti nove putove u našu stvarnost, koji su nam potrebniji. I što nas na kraju čeka kad radosno stignemo na cilj. Samo svijest o tome da smo potrošili naše energije tek zato da shvatimo da smo bili u zabludi?!

A moramo se, naravno, svi držati skupa, pogotovo kad su takve hladnoće, pa je to odlična prilika da se naviknemo na nas same skupa. Na ćelije Društva. Zato smo proslavili i Dan braka. Svjetski dan braka tijekom svoga medenog mjeseca vladajuća koalicija nije baš primjereno obilježila. Ili su to tek bile pripreme za Valentinovo: tko se tuče, taj se voli. Ali skoro će i taj blagdan: možda će se onda, ili tek poslije, bolje vidjeti koga je zaljubljenost prošla, a tko živi u ljubavi i zajedništvu: svima nama naizgled nadogled.

A neki će se od nas s nostalgijom sjetiti kako je Tito nekad na sudu priznavao samo sud partije. On je bio političar. Ali ni ovi današnji, isto političari, nisu puno dalje odmakli. Tako ni sestra Onoga koji je proglasio splitski Snježni dan. Ona sud javnosti ne priznaje. Za nju je to trič trač bljuć. I taman posla. Da ne bi. Ne mere.

Al neka: bar će nam se djeca nauživati snjegovića i snijega. Sve dok ne stigne snjegožder. Dotle će nam se za Valentinovo osmjehivati snjegovići koji nijemo gledaju u ovu snježinu i sa strahom očekuju mokru snježenicu, znajući da uskoro stiže i vrući vjetar snjegožder, a od njih će ostati samo sitne hrpice prošarica. Jer tek onda stiže do nas i blato do pupka: grozna i teška bljuzgavica. A mi ćemo se možda u čudu zapitati: nije li onaj stojser ipak bio bolji?!

 

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Komentar



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.