U Virovitici se svake godine u veljači održavaju kazališni susreti. Žena, djeca i ja ne propuštamo takva događanja. Prije nekoliko godina je zima stisla i nešto se odužila, bilo je hladno i padao je snijeg. Predstava je završila oko 21 sat, obukli smo kapute i izašli van. Snijeg je napadao gotovo metar, automobili se nisu raspoznavali.
Ljudi su bili očajni, nisu znali što bi sa sobom, što da rade, gdje da krenu. Početkom svake zime u auto stavim lopatu za snijeg i metlu. Tako sam učinio i tada. Nabio sam kapu na uši i rukavice na ruke, otišao do prtljažnika, uzeo lopatu i očistio put do parkirališta. Zatim sam uzeo metlu i krenuo čistiti tablice na automobilima kako bih pronašao svoj. Očistio sam ih deset i između njih prepoznao vlastiti. Upalio sam motor da radi, stavio grijanje na maksimum te pozvao ženu i djecu da dođu.
Žena i sin, koji je tada imao 9 godina, ušli su u zagrijan automobil, a ja sam krenuo čistiti stakla. Međutim, kći koja je imala 12 je htjela malo zabave pa je tražila da joj dam brisač da ona skida snijeg. Dok se zabavljala čišćenjem, ja sam bacio pogled prema kazalištu. Odrasli su napravili mjesta, a djeca su trčećim korakom iz hodnika skakala u snijeg.
Neki na glavu, neki na noge, a jedan dječak je skočio salto. On je i pobijedio s prosječnom ocjenom 4,95, drugo mjesto je zauzelo Kazalište Virovitica sa 4,93, a treće Teatar Exit iz Zagreba sa 4,91.
