Sabor u četvrtak o državnom proračunu za iduću godinu
Divjak: Jedini sustav u koji moramo ulagati jest sustav odgoja i obrazovanja
Mrak Taritaš: Rebalans proračuna prava slika Vlade - tri godine bez ozbiljnih reformi
Aladrović obećao pravedniji i objektivniji sustav plaća u javnim službama
Prosvjed sindikata obrazovanja: Nemamo pravo odustati, idemo dalje!
Ministar Marić hvali se odgovornim upravljanjem, oporba kritizira
Maras o sastanku Plenkovića i Bandića: "Ruka ruku koruptivnu mije"

Šnicli od šarana


  Priča           Franjo Halusek / Pitomača, Osijek           24.10.2008.         2623 pogleda
Šnicli od šarana

Pripremajući se za najveći kršćanski blagdan, trebao sam, u gradu na Dravi, obaviti i jedan zadatak, nabaviti šnicle od šarana. I nije to bilo nešto, posebno važno, budući da glavninu, obično, obavi supruga. A niti od velikog značaja, kao što je za Osijek npr. razvoj gospodarstva, ili možda, neki drugi vrijedan cilj. No, zadatak sam dobio i trebalo ga je obaviti.

Dok sam smišljao kako? - u glavi mi se motale razne misli. Počeo sam tako obilaziti neka mjesta u gradu, koja su očigledno doživjela veliku promjenu. Pa i pravi procvat. Ne znam, je li je to i rezultat usmjerenog razvoja, ali mora se priznati, radi se o očiglednim i realiziranim promjenama.

 

Prvo posjetih «Ivicu Marinović»-a. Priznajem, bio sam oduševljen. Pravo čudo. Od parkinga za naše metalne ljubimce, preko prostora za njihove mušterije, pa sve do kutka za našu kavicu. Sve je super! Doduše, ne nađoh tražene šnicle, ali ipak kupio sam neke sitnice i jaja. Uostalom i nije važno. Važno je, da sam se oduševio s onim što sam vidio.  Tako uzbuđen, skočih u «Takovo». Tamo sam, namjeravao, na brzinu, razgledati ono što me zanimalo. Ali, kako to obično biva, kad čovjek ode u grad, sretne i nekog poznatog.

 

U «Takovu» sretoh i ljubazno se pozdravih s nekim osobama iz «ŠTUC»-a, koji su eto, baš slučajno, našli se tu i baš slučajno, za vrijeme radnog vremena. Nisam ih htio pitati, kojim dobrom? Ali pretpostavio sam, da su obavljali neke vrlo važne poslove u svezi sanacije njihovog i našeg «ŠTUC»-a. Odmah sam primijetio da su u velikoj žurbi. A kako i ne bi, kad malo bolje promislim, jer prošlo je, samo pet godina, koliko je trajala nesretna, nametnuta i nepotrebna sanacija u «ŠTUC»-u.

A bilo je i nekakvih sudskih procesa s tim u svezi, koji su im pomalo išli na živce. Što od brzine vođenja postupaka, preko stalne promjene brojeva pod kojim su se oni vodili: K-neki broj, K-neki drugi broj, pa K-neki treći, četvrti …broj. Uz to stalno su se mijenjali i suci koji su vodili te procese. Tako da više, jadni, nisu znali kod kojeg suca ili sutkinje se vodi postupak i kome uopće trebaju ići. U tome se zaista nije bilo lako snaći. Kad to sve čovjek ima u vidu, može lakše i shvatiti razloge žurbe zaposlenika «ŠTUC»-a, pa čak i moguću njihovu ljutnju. Čini mi se, da bi, možda, bilo najbolje za njih, da se i nije uvela sanacija i da se sve ostavilo po starom. O kako im je samo lijepo bilo. Živjeli su kao »bubreg u loju». I nitko ih ništa nije pitao, a kamoli  kontrolirao. Bilo je odlično sve dok se nije našao netko da sve to pokvari.

 

Od tada, teretili su ih za nekakav gubitak od više od 24 mil. kuna, što i nije gubitak, nego samo manjak. Pa za ne plaćeni dug dobavljačima za robu. Pa molim lijepo, tko danas kome nešto plaća? Većina samo nešto kompenzira. Pa za višegodišnje pozajmice Sindikatu i to još njihovom Sindikatu. To ih posebno smetalo, pa čak i bolilo. A oni su si samo uredno posuđivali, pomalo vraćali, kako su mogli, a ono što nisu, na kraju su lijepo otpisali. Pa teretili ih i za neko jamstvo za podizanje privatnog kredita nekoj  osobi izvan «ŠTUC»-a. A tko ne bi pomogao čovjeku u nuždi. Pa 500.000 DEM i nije, danas, neki novac za «ŠTUC» koji i tako ne radi sa svojim novcima.

Nekoga je čak smetalo i korištenje službenih automobila u privatne svrhe. Takve bi trebalo pitati, pa zašto ih su onda i imali i uopće kupili. Ljudi su stvarno jalni. Istina, nije da se nije putovalo. Putovalo se svuda i svagdje i tko treba i ne treba i tamo i malo dalje. Pa teretili ih za ogromne otpise svega i svačega. A što je bilo u tome loše, ako je sve uredno otpiškino, npr. butelje vina, ili neke druge za život važne i neophodne namirnice za našu mladost, za našu budućnost. Zavidne je čak smetalo i što ŠTUC nije uredno plaćao doprinos HZMO za rad mladih preko servisa. Pa normalno da nisu plaćali, jer im je novac trebao za drugo npr. plaće. A sve je tako skupo. Uostalom, taj iznos i ne bi spasio naše umirovljenike, kad ih ima kao mrava i nikad im neće biti dosta. Zamjerali su im i prodaju robe iz kantina trećim licima, a ne mladima kojima je i bila namijenjena.

O tome nitko nije imao pojma i ništa nije znao. To bi vlasnik «ŠTUC»-a sigurno znao i odmah poduzeo odgovarajuće mjere; Pa čak, nekoga je smetalo i to što nisu uredno naplaćivali iznajmljivanje prostora za održavanje svatova, razne zabave, diskoklub, kopiraonicu, fitnes, radio i slično. Pa molim vas lijepo, toliko su imali prostora, da nisu znali ni sami što bi s njime. Zamjerali su im i da imaju previše režijskog osoblja, da mnogi primaju plaću koju ne zarade. E to ih je posebno smetalo. Kod njih npr. kuhari, rade kao «crnci». Istina, kuhari nisu režijsko osoblje. Ali oni koji su im stavljali tu primjedbu, samo su željeli napraviti razdor i podjelu među njima.

 

O, koliko mi je toga prošlo kroz glavu, u trenu, dok sam na kratko vidio te ljude iz našeg «ŠTUC»-a. Tko ih, onda, ne bi shvatio, pa čak i poželio, da se što prije vrate na staro i odmah da se prestanu istjerivati nekakve vještice. Pretpostavljam da su to shvatili i naši  mediji, koji više ne pokazuju neki naročit interes za njih i za porezne obveznike. Prema tome, tu više nema ništa važnog za porezne obveznike, koji i tako imaju dovoljno svojih briga. Na kraju krajeva, što je i briga porezne obveznike, koliko će nešto koštati ili pak trajati. Neka traje koliko hoće. O tome neka vode oni koji su zaduženi.

 

E, tu sam stao i sebi  glasno rekao: prekini s tim i takvim bolesnim razmišljanjem? I nećete vjerovati, odmah sam osjetio olakšanje. I bio spreman iz «Takova» otići do «Svaljene» da kupim nešto materijala za građevinske intervencije oko kuće koje sam već duže vremena planirao obaviti. Tamo kupih: ljepilo za pločice, masu za fugiranje, nazubljenu lopaticu i kit za drvo. Na putu kući, zadovoljan s viđenim i kupljenim, sjetih se, da zapravo nisam kupio najvažnije. Nisam kupio šnicle od našeg domaćeg šarana, ono, zbog čega sam u stvari i išao u nabavku. Očigledno sam se zanio i odmah pokušao smisliti opravdanje. Sutra ću to obaviti. I to odmah rano ujutro.

 

Sutradan, sam tako otišao na Retfalačku tržnicu, u našu domaću  ribarnicu. Kad tamo, dočekao me red od 20 metara. A ribarnica nekih 9 kvadrata. Pomislih tu nemam nikakve  šanse. Ako i dođem na red, više neće biti ni ribe, a kamoli šnicli od šarana. I tako odlučih, biciklom, produžiti do «Tajne». Tamo bi moralo biti te naše domaće ribe. Kad tamo, na moje iznenađenje, ribe ni za lijek. I što mi je preostalo? Počela me hvatati panika. Pomislih i taj mali zadatak, da nabavim šnicle i to ne od nekakve uvozne ribe, Lososa ili dr., nego od naše domaće ribe, šarana pa i to nisam bio u stanju nabaviti, već drugi dan. S namjerom da malo zaboravim problem i tog nesretnog šarana, pomalo ljut, odlučih malo i sebe zadovoljiti i otići u PM, Poduzeće «Miru».

 

Tu vidjeh svega i svačega za kuću. Istini za volju, sa svojom  mirovinom, nisam baš mogao puno toga kupiti, pa odlučih se samo za držač zahod daske, koji mi je pukao prije nekoliko dana. Trebalo ga je svakako promijeniti. Mislio sam, bolje da promijenim držač, nego kupujem cijelu novu dasku s držačima. I tako lijepo izađoh iz Poduzeća «Mire», sretan i zadovoljan, što sam riješio problem daske za zahod. Ostalo je još samo pitanje: A što ću s ribom? Konačno sijevnulo mi rješenje. Idem u «Voće za svakoga». To je odmah blizu u istoj ulici. Ako i tamo ne nađem te šnicle od šarana, onda stvarno ne znam što ću raditi. Uputit ću se, bilo kuda, jer jednostavno ribu moram naći. Makar ću otići na neki obližnji ribnjak. Samo, ako ne štrajkaju? Nešto se tako šuškalo za obližnji veliki ribnjak.

 

 Dok sam smišljao rješenje, na brzinu uletih u «Voće za svakoga» i odmah se obratih prodavačici s pitanjem: Oprostite, molim Vas, imate li šnicle od šarana?. Ona, dakako, uslužno odgovori: «pričekajte, trenutak, da pogledam». Nije prošlo ni 5 minuta, nakon što je obišla dva ili tri puta sva njoj znana mjesta u vitrinama i hladnjači, pojavila se s osmjehom rekavši: «Imate sreće, jedva sam ih našla i to na samom dnu vitrine. Samo, znate, nastavila je, to vam nije baš svježa roba, nego, duboko zamrznuta».

 

Izmućen od svega, uzviknuo sam: «Ma gospođo, draga, nije važno, kakva je, važno je samo da je riba i to još, da su šnicli našeg domaćeg šarana, iz naših hrvatskih ribnjaka». No, hvala dragom Bogu, konačno sam odahnuo. Sada mogu mirno kući.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priča



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: